Mjesto u kojem je 1527. hrvatsko plemstvo donijelo povijesnu Cetingradsku povelju kojom je za kralja izabralo Ferdinanda I. Habsburškog, Cetingrad, kroz stoljeća bio je predmet niza razaranja. Od razdoblja ratova s Osmanlijama preko II. svjetskog rata do Domovinskog rata ovo je naselje bilo predmet pljački, terora i uništavanja no svaki se je put „dizalo iz pepela“.
Od listopada 1990. u Cetingradu je osnovana slunjska policijska ispostava na čelu s Nikolom Cindrićem kojem je pomoćnik bio Milorad Mandić, a nakon što je Mandić prešao u redove „milicije SAO Krajine“ na njegovo mjesto došao je Zednko Cindrić. Beogradske tiskovine „Politika“ i „Politika ekspres“ izvještavale o Cetingradu kao „starom ustaškom leglu u kojem je smješteno 2000 Tuđmanovih plaćenika koji posjeduju najsuvremenije oružje. Istina je da je neposredno pred prvi napad, koji se dogodio 3. listopada 1991., ispostava brojala oko 65 djelatnika. Već od 13. listopada stanovništvo Cetingrada i okolice našlo se u okruženju jer se više nije moglo prometovati niti u pravcu Slunja, niti u pravcu Velike Kladuše. Već tada počelo se obranu Cetingrada na čelu s Josom Medvedom pozivati na predaju. Branitelji se na ultimatum nisu ni osvrnuli pa uslijedila teža granatiranja.
Nakon što je 16. studenoga 1991. JNA zajedno s pobunjenim Srbima okupirala Slunj postalo je očito kako će idući na meti biti Cetingrad i okolica. Situacija je bila krajnje napeta. U ofenzivi u kojoj su JNA i pobunjenici osvojili Slunj, zauzeli su i sela današnje cetingradske općine – Batnoga, Tatar Varoš, Delić Poljana i Ponor. Stanovništvo se dobrim dijelom povuklo u Bosnu, a moral kod malobrojnih branitelja dodatno se srozao. Potpisana primirja, posebice ono potpisano 23. studenoga u Ženevi od strane Veljka Kadijevića, Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, zaustavili su ofenzivu.
Dana 26. studenoga pokrenut je opći napad na Cetingrad koji je 27. studenoga 1991. okupiran bez većeg otpora. Idućeg dana razvile su se borbe južno od Cetingrada, na području Šiljkovače, gdje je stradao zapovjednik 2. kordunaške brigade Teritorijalne obrane Vojnić, potpukovnik Tomislav Ranković.
Nakon okupacije Cetingrada neprijateljska vojska započela je s pljačkom i uništavanjem, a prva se na meti našla crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije koja je sravnjena do temelja. Stanovništvo se zajedno s braniteljima povuklo u Bosnu. Nažalost, nemali broj branitelja i civila zarobljen je u BiH i odveden u srpske logore u Staru Gradišku i BiH, a drugi su se raznim putovima probijali do slobodnog hrvatskog teritorija.
Neki su nadali nekakvom skorom primirju te se naselili uz bosansku granicu gdje su ih prihvatili Muslimani cazinske i kladuške općine. Primali su ih u domove, skrivali u JNA te pomagali u raznim stvarima. S vremenom su poneki posjećivali svoja spaljena i razrušena sela i o tome osvješćivali sumještane i hrvatsku javnost. Izbijanjem rata u srednjoj Bosni između Muslimana i Hrvata te politika Fikreta Abdića dodatno su otežali njihov prognanički položaj. Konačan povratak svojim domovima dočekali su nakon operacije „Oluja“ u kojoj je u kolovozu 1995. godine oslobođen i Cetingrad.
