Postoje teme koje su same po sebi dijagnoza društva. Jedna od njih je i ova: treba li zabraniti prosvjede ispred domova političara?
Takvo pitanje ne bi palo na pamet ni najmaštovitijem uredniku u normalnoj zapadnoj demokraciji. Ali u Hrvatskoj – zemlji trajno zaglavljenoj između formalne demokracije i mentalne Jugoslavije – to je, naravno, „ozbiljna rasprava“.
Političari nisu zaštićena vrsta
Krenimo od elementarnih činjenica, jer bez njih nema smisla dalje raspravljati.
Političar nije posebno zaštićena kasta.
Ulica u kojoj živi nije njegovo privatno vlasništvo.
Informacija gdje živi nije državna tajna.
Građanin nema pravo nepozvan ulaziti u nečije dvorište, remetiti javni red i mir ili ugrožavati sigurnost – to vrijedi za sve, uvijek i svugdje.
Ali mirno okupljanje i iskazivanje nezadovoljstva radom izabranog dužnosnika u javnom prostoru nije nikakav eksces. To je ustavno i civilizacijsko pravo.
Sve ostalo je spin.
Problem nije prosvjed – problem je strah
Stvarna istina je mnogo jednostavnija: političare hvata panika onoga trenutka kada shvate da narod zna gdje žive.
Ne zato što im netko prijeti, nego zato što se balon njihove nedodirljivosti raspada. Godinama su navikli na press-konferencije bez pitanja, intervjue s unaprijed poslanim odgovorima i „aktiviste“ koji ih tapšu po ramenu.
A onda – gle čuda – pojave se stvarni građani.
Zapad: isprika. Senfoland: represija
U New Yorku su tijekom korone građani zatrpali dvorište gradonačelnika vrećama smeća jer odvoz otpada nije funkcionirao.
Reakcija?
Čovjek je sutradan stao pred novinare i ispričao se građanima.
U Zagrebu?
Građanima se prijeti represijom, a „rješenje problema“ postaju LGBT klupice, obojane zebre i moralne lekcije s govornice.
To nije Zapad. To je Senfoland.
Komunistički refleksi i kult vođe
U komentarima ispod ovakvih članaka redovito se zazivaju batinanja, zatvori i robije za svakoga tko se usudi pojaviti pred kućom političara.
Zašto?
Zato što je u glavama mnogih političar još uvijek šepavi, neprežaljeni vođa – netko tko je iznad naroda, a ne njegov službenik.
To je mentalni sklop koji nema veze s demokracijom, nego s duboko ukorijenjenim totalitarnim refleksima.
Ako ne možeš podnijeti narod – mijenjaj posao
Ako se ne možeš nositi s negativnim komentarima na društvenim mrežama,
ako te uznemiri desetak ljudi koji mirno stoje ispred tvog ulaza,
ako te panika hvata jer narod zna gdje živiš –
onda politika nije posao za tebe.
Idi radi nešto drugo.
Pod pretpostavkom, naravno, da znaš nešto raditi.
Ovo je Hrvatska, ne Hrvatoslavija
Prosvjed pred domom političara nije problem demokracije.
Problem je demokracija bez odgovornosti.
A zabrane se uvijek uvode ne da bi zaštitile građane, nego da bi zaštitile vlast.
Ovo je Hrvatska. I vrijeme je da to počne vrijediti i u praksi – a ne samo u Ustavu.
Izvor:Ivan Pokupec
