Na današnji dan, prije 25 godina, izvršen je atentat na tadašnjeg zamjenika ministra Federalnog ministarstva unutarnjih poslova Jozo Leutar.
Podsjetimo, doministar Jozo Leutar se 16. ožujka 1999. godine u službenom automobilu kretao na posao kada je u 07:45 sati ujutro u sarajevskom naselju Ciglane eksplodirala naprava postavljena na njegovo vozilo.
Preminuo je u Univerzitetskom kliničkom centru Sarajevo 28. ožujka 1999. od posljedica ranjavanja.
Uz Leutara, u automobilu je bio i njegov vozač Željko Ćosić koji je također ozlijeđen, ali je preživio atentat. Ćosić je na temelju lažnog iskaza zaštićenog svjedoka bio osumnjičen kao atentator na Leutara, pa je bio i optužen te je u zatvoru nevin proveo punih 30 mjeseci, a na kraju je pravomoćno oslobođen tih optužbi.. Zbog čega, možete poslušati u razgovoru za Radio Herceg Bosne s Mirjanom Šimunović.
Tko je, zaista, ugrožavao ustavno uređenje Federacije BiH?
Pravosudni aparat pod kontrolom AID-a tako je u jednoj fazi predložio i saslušanje samog Ante Jelavića, na što je Fahrija Karkin, odvjetnik Dominika Ilijaševića, navodno rekao kako je to moguće samo uz uvjet da se sasluša i Alija Izetbegović. Klein je u veljači 2001. godine kazao kako “podizanje dodatnih optužnica neće biti isključeno u 2001. godini”. Wolfgang Petritsch, visoki predstavnik za BiH, targetirao je Jelavića kao nalogodavca Leutarevog ubojstva i prijetio kaznenom prijavom.
Jelavić je smijenjen 7. ožujka 2001. godine s mjesta hrvatskog člana Predsjedništva BiH zbog kako je Petritsch, osvjedočeni prijatelj hrvatskog naroda u BiH, ustvrdio “donošenja političkih odluka s ciljem stvaranja hrvatske federalne jedinice kojom je ugroženo ustavno uređenje FBiH i BiH”.
Dva dana kasnije, 9. ožujka 2001. potvrđena je optužnica protiv “hrvatske šestorke” za atentat na Leutara s političkim ciljem rušenja Federacije BiH na temelju iskaza zaštićenog svjedoka i njegovih tvrdnji da je cilj bio stvoriti treći entitet.
Motivacija iza AID-ove montaže
Jozo Leutar ubijen je kao KOS-ovac jer se protivi stvaranju trećeg entiteta za kojeg se tada, kako se to u medijskom Sarajevu voli reći, tvrdolinijaški HDZ BiH prevođen Jelavićem zalagao. To je, ukratko, suština iskaza zaštićenog svjedoka broj 30. u predmetu Leutar. Obrane optuženih Hrvata tvrdile su tijekom postupka, iako su im bili onemogućeni uvid u spis i iskaze zaštićenog svjedoka, kako znaju da je to Merim Galijatović. Federalni MUP uporno je negirao kako je Galijatović uopće u BiH nego su neprestano objašnjavali kako se ta osoba nalazi ili u Njemačkoj ili SAD-u.
Međutim, novinarska ekipa sarajevskog magazina Slobodna Bosna uspjela je pronaći i fotografirati Galijatovića i to u kući u Tarčinu koja je izgrađena neposredno prije početka postupka. Galijatovićev iskaz bio je relevantan i vjerodostojan pravosudnoj hobotnici AID-a osobito jer su sami utvrdili kako nitko od optuženih nije imao osobnih motiva likvidirati Leutara, pa je tako postalo sasma jasno kako je riječ o onim političkim. Nelogičnosti, kontradiktornosti, laži i obmane u Galijetovićevom iskazu, nisu ni najmanje spriječili redatelje u namjeri da predstava i dalje igra.
Naprotiv, u trenutku kada je razotkriveno tko je zaštićeni svjedok i o kakvoj je osobi riječ, bošnjački su mediji optužili ponovno Hrvate za podmetanje, a Klein, prvi šerif u BiH, ocijenio kako je sumnjivo što je Jelavić tražio liječničku ekipu iz Zagreba kako bi sudjelovala u liječenju Leutara nekoliko dana prije smrti. Ipak, kada je otkriven identitet zaštićenog svjedoka broj 30. i Slobodna Bosna objavila njegovu fotografiju, AID je počeo gubiti kontrolu sudskog postupka.
Odvjetničkim timovima “hrvatske šestorke” čak su provjereni kadrovi AID-a dolazili s ekskluzivnim informacijama prema kojima Merim Galijatović sigurno nije zaštićeni svjedok broj 30. Uz napomenu da “to nigdje ne govore, da traže tko bi mogao biti, ali da Merim nije sigurno”.
U AID-ovoj režiji, optuženi Jedinko Bajkuša, obiteljski čovjek, podstanar i osoba bez položenog vozačkog ispita, postao je stručnjak za eksplozive i zločinac specijaliziran za ubojstva.
Jednako tako, višestruko osuđivani kriminalac, presuđeni silovatelj, psihički bolesnik koji se tri puta liječio na Jagomiru (klinici za duševne bolesti), postao je zaštićeni svjedok čiji je iskaz bio krunski dokaz i temelj optužnice protiv “hrvatske šestorke”.
Zbog specijalnog angažmana u predmetu Leutar, Galijatović je iz federalne kase naplatio više stotina tisuća maraka i nikada nije odgovarao za davanje lažnog iskaza.
Već 1997. godine Galijatovića su AID-ovi agenti instruirali kako bi stupio u kontakt s “atentatorima” na Leutara. U jednom od telefonskih razgovora koje je vodio s Ivanom Andabakom, prvooptuženim u predmetu Leutar, Galijatović je 1997. godine govorio o ubojstvu Joze Leutara koje se tek treba dogoditi. Neko je vrijeme intenzivno posjećivao i kultni kiseljački kafić “Jeruzalem” u vlasništvu Dominika Ilijaševića.
Galijatović je tako jedne prilike Ilijaševiću prepričavao ljubavne jade i rekao kako planira ubiti suprugu zbog bračne nevjere. Ilijašević mu je tada savjetovao razvod, a ne ubojstvo. Transkripti tih razgovora prezentirani su pred Sudskim vijećem kojim je predsjedavao sudac Salem Miso.
Transkripte razgovora koje je Jozo Leutar vodio s telefonske govornice nikada nije bilo moguće pronaći. Listing poziva obavljenih na dan atentata i nekoliko dana ranije također je nestao. Jedino što je postojalo bio je listing poziva od 20. ožujka 1999.godine.
Kada Zubakov ministar “štiti” hrvatske interese
Galijatoviću je novac iz federalnog proračuna isplaćivan u nekoliko navrata. Zadnja transakcija je bila 24. travnja 2001. godine, nepunih mjesec dana od uspostave protuhrvatske vlasti – Alijanse za promjene. Nalog je potpisao Hrvat, Nikola Grabovac, ministar financija u Vladi Alijanse na zahtjev federalnog MUP-a i Faika Lušije. Tako su, ukratko, Zubakovi ministri branili hrvatske interese.
Godinama kasnije mediji su objavili kako je novac prebačen na račun Oscara Were, američkog obavještajca i Kleinove desne ruke. Godinama kasnije Merim Galijatović je, po povratku z zenički KPD, priznao kako je u zamjenu za slobodu surađivao s AID-om na predmetu Leutar.
Država u državi
Svjedok u predmetu Leutar bio je i Valentin Ćorić, tadašnji ministar unutarnjih poslova Hercegovačko-neretvanske županije. Ćorića su bošnjački mediji tada etiketirali kao nerelevantnog svjedoka jer će, uskoro, po njihovim tadašnjim procjenama završiti u Haagu zbog ratnih zločina nad Bošnjacima za vrijeme hrvatsko-bošnjačkog sukoba. Iako se time vršio pritisak na Ćorića kako ne bi svjedočio, pred Sudskim vijećem se pojavio i kazao kako mu je Jozo Leutar govorio o prijetnjama AID-a.
Ćorić je govorio o Leutarevim sukobima s Mehmedom Žilićem i Šefkijom Džihom, njegovim zamjenikom u HNŽ-u. Leutar je Džihi jedne prilike kazao kako nikada neće dozvoliti da se od BiH napravi džamahirija, na što mu je Džiho odvratio da će “Bošnjaci s Hrvatima ili bez njih, napraviti državu”.
Kako se Petritsch obračunao s “demonima hrvatske politike”
Šefkija Džiho je imao pravo. Bošnjački politički establišment napravio je državu, doduše, u državi, već kasnih devedesetih. Po provjerenoj matrici, hrvatske političke predstavnike optuživalo se za separatizam, urušavanje ustavnog poretka FBiH, a bošnjački su prvoborci uz asistencije međunarodne zajednice ostvarili državu i to u državi.
Sudski postupak protiv “hrvatske šestorke” odvijao se od proljeća 2001. pa do 12. 11. 2002. kada su presudom Salema Mise, predsjednika Sudskog vijeća Kantonalnog suda u Sarajevu, oslobođeni odgovornosti za rušenje Federacije BiH. U tom razdoblju trajao je, kako je sam Petritsch, rekao “obračun s demonima hrvatskog naroda”. Od 1998. godine do 2002. budućnost Hrvata u BiH nije bila neizvjesnija. Danas, u 2019., izvjesno je samo da budućnost više ne postoji.
Politička eutanazija Hrvata u BiH
U predmetu protiv Joze Leutara kriminaliziran je politički koncept hrvatske ravnopravnosti u BiH. Federalna jedinica, treći entitet, savez općina s hrvatskom većinom, modeli nisu važni. Bila je to političko-pravosudno-obavještajna montaža AID-ovih agenata i međunarodne zajednice kojom je otvoren put za eutanaziju Hrvata kao političkog subjekta u BiH i progon najviših vojnih zapovjednika HVO-a.
Prorok Izetbegović
Šerif Klein nije imao reakciju na oslobađajuću presudu u predmetu Leutar u studenom 2002. godine. Tek nekoliko mjeseci kasnije je u Kiseljaku novinarki Ani Popović na njeno pitanje kako komentira presudu kazao “I vi i ja znamo da su oni to uradili”.
Čini se kako svu dramaturgiju slučaja Leutara najbolje opisuje reakcije tadašnjih članova Predsjedništva BiH, Alije Izetbegovića i Ante Jelavića koji je kazao kako iza atentata na Leutara stoji “najviši politički vrh muslimansko-bošnjačkog naroda” na što je Izetbegović odgovorio kako “ubojice možda nikada neće biti pronađene” i podsjetio na “atentate na Alda Moroa, Olofa Palmea i Johna Kennedyja koji nikad nisu razriješeni, pa se i s atentatom na Leutara može upravo tako desiti”.
