Osoba upravo na tom pitanju zadobije većinu povjerenja ZG građana te uspijeva preuzeti lokalnu vlast.
Zamislimo sljedeću situaciju. Kroz aktivizam financiran iz stranih centara moći hipotetska osoba umjetno uzdigne svoju političku karijeru. Ta se osoba pritom fiksira na lokalnu razinu politike. Ona godinama aktivistički trubi o svemu što ne valja u gradu, bazirajući svoj svjetonazor na ljevičarskoj ideološkoj perspektivi, te usmjeravajući prvenstveno svoje kritike na neriješeno pitanje gradskog otpada.
Osoba upravo na tom pitanju zadobije većinu povjerenja ZG građana te uspijeva preuzeti lokalnu vlast. Nakon preuzimanja vlasti, međutim, ona ne ispuni nijedno veliko obećanje dano prije izbora. Štoviše, spomenuto se pitanje otpada razvije tako da se planina smeća uruši i jednog nesretnog radnika učini invalidom.
Ukratko, dakle, osoba koja se na temelju lažnog obećanja rješavanja otpada uspela na poziciju gradonačelnika, a čija stranka svoju ideologiju bazira na ljevičarskom narativu brige za potlačene – uključujući radničku klasu, sada je odgovorna za ozljedu radnika kojeg je na radnom mjestu zatrpao otpad.
Stavimo li se, s tim na umu, u ulogu političkog analitičara te sagledamo li opisanu situaciju iz apstraktne perspektive izdvojene od partikularnosti hrvatskog javnog prostora, zasigurno ćemo prognozirati skorašnji politički kraj dotičnog gradonačelnika. Kako bi, naime, mogao ostati na svojoj poziciji ako se cijela njegova javna persona neizbježno urušila skupa s tom planinom smeća koju je obećao riješiti?
Kako bi mogao ostati na vlasti ako je cijenu tog urušavanja platio nedužni građanin, kojem se, kako saznajemo kroz pukotine medijske propagande, gradonačelnik danas odbio javiti na mobitel? Dodajmo tome još da je ista ta vlast kroz posljednje godine vršila segregaciju građana, ucjenjivala ih i dehumanizirala one koji joj nisu bili poslušni, a da su njeni članovi istovremeno sudjelovali u nerazjašnjenoj aferi potencijalne trgovine djecom.
Sve se to skupa čini kao prilično jasna jednadžba. Nažalost, partikularnosti hrvatskog javnog prostora, koje smo privremeno ostavili po strani, upravo su ono što će gradonačelniku omogućiti daljnje glodanje vlasti i vraćanje duga svojim vođama iz sjene. Prvu od njih pronalazimo u velu medijske propagande, koja, iako ne može izbjeći pisanje o slučaju *urušena planina otpada*, o njemu piše razvodnjeno, prebacujući odgovornost na bivšu vlast te šuteći o eksplicitnim prokazano lažnim obećanjima trenutne vlasti.
Mainstream mediji u pravilu svoja pisanja temelje na onome što aktualni duh vremena proglasi kao ispravno, što je u ovom trenutku globalističko-progresivni način upravljanja društvom u kojemu i zagrebačka vlast sudjeluje, pa nas manjak njihove osude ne može toliko začuditi. U tom načinu sudjeluje i vladajuća državna stranka, pa nas ne čudi ni frankenstajnovska državno-gradska vladajuća simbioza koja se ispolji tijekom svake ozbiljnije krize – uključujući i ovu, dok se ostatak vremena, u kontekstu sporednih i populističkih tema, ta dva naličja istog političkog novčića međusobno žestoko kritiziraju.
Sljedeća hrvatska specifičnost je naivnost naše javnosti, koja se ne može u cijelosti pripisati aktivnoj propagandnoj mašineriji. Iluzorno bi bilo očekivati da će biračko tijelo države koja postoji tek 30 godina, a koja je prije toga bila dio totalitarnog jednopartijskog sistema, u tako kratkom vremenu zadobiti nužnu demokratsku zrelost da na političke svinjarije zna adekvatno reagirati. No svejedno je porazno primijetiti da, usprkos svemu što nam je politika priredila kroz posljednje godine, ljudi i dalje na to što ih vlast doslovce zatrpava smećem reagiraju promašenim staropolitičkim raspravama “ljevice” i “desnice”, relativizacijom odgovornosti ili bacanjem floskula ciljano gurnutih u javni diskurs od strane poslušničkih medija.
Odbijati aktivno raditi na političkim promjenama zbog intelektualne lijenosti maskirane u isprazne fraze tipa “ionako su svi isti” ima svoj rok trajanja, nakon kojeg se više ne možemo praviti nevinima u ludnici te pripisivati sve svoje nedaće apstraktnom entitetu “politike”, kao da političari dolaze moralno neiskvarenom narodu s nekog stranog planeta, a ne da ih mi svojom naivnošću i društvenom nepismenošću pripomažemo dovući na vlast.
Dok teatar u koji se zapadna civilizacija transformirala nastavlja svoju predstavu, medijska propaganda i prikriveni nad-politički interesi u sjeni i dalje uspješno oblikuju javno mnijenje. Filozofskom refleksijom na trenutno stanje suočavamo se s introspektivnim pitanjem jesmo li se kao društvo spremni probuditi iz obmane i preuzeti odgovornost za vlastitu sudbinu. Prepoznavanjem i raspetljavanjem povezujuće niti većine aktualnih društvenih obrazaca možemo, čak i usprkos sveprisutnoj propagandnoj magli, pronaći putokaz prema ozbiljnijem razumijevanju i aktivnom kreiranju vlastite društveno-političke stvarnosti.
Neka prvi skromni korak u tome bude jasna osuda i poziv vladajućih na odgovornost za to što naši sugrađani doslovno bivaju zatrpavani smećem. Alternativa je nastaviti poslušno plaćati ogromne eko-ideološke namete za odvoz otpada, nebulozne ZG vrećice i sl. da bi isti taj otpad na koncu završio na našim glavama.
Izvor: Sapere Aude
