Vrijeme nikakvo, ponegdje nevrijeme, ponegdje poluvrijeme. Dok ovo pišem, a subota je, vani grmi i sijeva, slijeva se kiša iz rupe na dotrajalom oluku, a moja se kućna stoka sitnoga (mačak) i krupnoga (pas) zuba zavlači pod stol. Lako njima kad su mladi, ja imam problema sa sitnim i krupnim zubima, odnosno ostatcima prekrivenim i prikrivenim navlakama i prevlakama, a cement koji ih drži također je podložan vremenu, pa i on popušta. Za svaki slučaj u garaži imam vreću cementa.
Piše Hrvoje Hitrec za hkv.hr
Nego, na zube svekolikoga pučanstva okomio se prošle subote odavno prepoznati orjunaš, duhovit otprilike kao vodeni konj – opisujući pobunjene seljake s pokvarenim zubima, ili bezubim, koji takvi kakvi jesu govore u kameru pa se vide mane, što je autoru – između ostaloga – povod da im se ruga, njima i hrvatskoj zastavi na traktoru, uz poruku da se ovo događa zato što su se u Slavoniji više bavili skidanjem ćiriličnih ploča nego poljoprivredom. No i ja sam blesav što se osvrćem na takve ne samo medijske izrode. U stvari sam htio reći da stomatologija pripada medicini, a u i inače slabašnom zdravstvenom sustavu, jedna je od najslabijih karika. Ići po zube „preko socijalnog“ kako se nekada govorilo, sada preko zdravstvenog osiguranja, znači navući si velike nevolje. Osobno iskustvo: u ambulanti omanjega grada tako su mi dobro napravili „most“, gotovo kao Pelješki na prvi pogled, s upozorenjem da će „to držati tri godine, ali možda i samo tri tjedna“. Izdržao je deset dana. Takvim profesionalcima vjerojatno odlaze i slavonski seljaci, koji su prošlih dana palili vatre na cestama poradi problema s afričkom svinjskom kugom i eutanazija bolesnih i zdravih svinja, a malo-pomalo saznavali smo i spoznavali što ih još muči i zašto su gnjevni, između ostalog i zbog golemoga pritiska da se bave administracijom, čega nikada nije bilo i svakako ne spada u tradiciju. Pa su se tako smrzavali na cesti, na kraju vođe ustanka dovedeni u Zagreb, nisu ondje po običaju bačeni u tamnicu ni obješeni po stablima, nešto se dogovorilo s plemstvom i građanstvom, nešto nije, navodno se bunt širi po Zagori (ne po Zagorju črljenom) i tko zna što će se još zbiti. Seljaci hoće samo jedno: klati u svom dvorištu, u intimi svoga imanja, a ne u susjednom. Vlast naravno govori što uvijek govori u sličnim prilikama – da su prosvjednici izmanipulirani, politički motivirani, jednostavno rečeno nahuckani od onih kojima Vlast nije mila i htjeli bi postati Vlast. I da su se pojavili ekstremisti, ha, po poluslužbenim informacijama riječ je o Bugojanskoj skupini.
…
Glede današnjice, došlo je došašće, kao i ponegdje advent. U mrak tužnih ulica naših gradova prodrla svjetlost, u Areni bljesnula cajka, ljudi piju kuhano vino i jedu kobasice, sve jeftino kao nikada. Dojahali su već i poneki turisti, osobito u Zagreb, posebno njemački kojima hrvatska metropola budi uspomene iz mladosti. „Gle“, kaže Hans Greti, „pa ovi su tramvaji u Zagrebu iz vremena kada smo bili mališani, hajdmo se provozati i oživjeti uspomene. Čak mi se čini da su to oni isti naši tramvaji iz prošlosti.“ Pa što, ako potraje aktualna zagrebačka ekipa koja mijenja naziv u Odron, imat ćemo i konjski tramvaj. Kakva bi to atrakcija bila! A kočije? Zašto nema kočija? Ja se sjećam vremena kada je ispred Kolodvora stajao isti broj kočija koliko i taksija.
I tako Zagreb oživljava samo njemačku tradiciju. Kao da mi nemamo stare tramvaje. Ako nemamo, zašto smo ih bacili. Meni su bili dobri u vremenima kada nije bilo adventa, a ni Božić se nije smio slaviti javno, radili pendreci. Ali je tramvaj vozio, onaj s prikolicom, a na prikolici pufer iliti pulfer po naški – eh na toj smo se željeznoj izbočini vozili jer nismo imali novaca za kartu, držali se rukama za izbočine stražnjega prozora i bilo nam je dobro. Ako smo ponekad i padali, ništa strašno, podignuli bismo se i uspravili, pa u ambulantu. A kada bismo se vozili u tramvaju s unutarnje strane, s kartom kupljenom od konduktera ili kondukterke koji su masnim plavim „štambiljom“ ovjeravali ulaznice, a ponekad i naše rukave – eh, to je bio cirkus, gužva, povici Sredina malo naprijed, uz mirise češnjaka i luka, zimi hladno, a ljeti vruće. (Čujem da i ovi novi stari njemački nemaju klimu.) A ljudi se družili, pričali viceve, glasno i pijano. Stariji nervozno kuckali štapovima ne bi li im neki balavac ustupio mjesto. A balavac, kaže otrcani vic, veli starijem gospodinu neka stavi gumu na štap, da se ne čuje kuckanje. Starac pak njemu: „Da je tvoj tata stavio gumu, ja bih sada imao gdje sjesti.“ Da, bilo je zabavno. Odurno, ali zabavno. A zagrebačke ulice i trgovi sivi i mračni u prosincu, u vremenima kada odšašće komunizma nije bilo ni na vidiku.
Cijeli članak možete pročitati na hkv.hr.
