Postoje žene koje se za prava žena bore dostojanstveno. Postoje muškarci koji se dostojanstveno odnose prema ženama. Prema djeci. Prema obitelji.
Stvarno je zanimljivo gledati što je jedna bitna povreda, odnosno jedna presuda, uspjela napraviti, piše Helena Valentić za portal vinkulja.hr
Odnosno što su od nje uspjeli napraviti vješti i vječiti aktivisti. Društvene mreže je preplavio plakat gdje valjda žena pokazuje srednji prst nekome. Nekima koji valjda mrze žene.
Nakon dan dva taj prst pretvorio se u šaku. Plakat isti. Valjda sada netko ide šakom na nekoga. Onda se taj plakat pretvorio u prosvjed novinara. Zahtijevaju neovisnost medija, neovisnost pravosuđa, neovisnost sustava. Oni jasno i glasno zahtijevaju neovisnost i usput točno znaju kako bi ta neovisnost trebala izgledati jer ako ne izgleda onako kako to njima odgovara nije to neovisno niti objektivno.
Meni to ne izgleda kao borba za slobodu bilo čega, nego kao agresivni medijski napad na slobodu puno toga. Meni to izgleda i kao trgovina utjecajem. To je i kazneno djelo. Nije bitno što o tome ja mislim, imamo DORH koji ima novog čelnika. Ali ne odgovara im ni novi čelnik. Možda se boje da on neće misliti kao oni. Jer oni očito znaju kako treba izgledati pravosuđe.
Prije nekog vremena isti ti su točno znali u čemu je problem sa sustavom socijalne skrbi pa su svojim aktivizmom uspjeli isposlovati uvođenje novog kaznenog djela, femicida, u zakonsku proceduru. Svi smo pred zakonom isti, ali ubojstvo žene bi valjda trebalo više vrijediti nego ubojstvo muškarca. Ili djeteta. Oduzimanje života je uvijek ubojstvo. Uvijek je grijeh. Protiv Boga i protiv čovjeka.
Ne želim da se netko za prava žena bori na ovakav način. Sa šakama i srednjim prstom. Ne smatram te aktivistice ni jadnima ni nemoćnima, upravo suprotno. Njihova borba za prava čini mi se služi samo kao krinka pod kojom pokušavaju ostvariti nešto potpuno suprotno. Pogotovo kad one točno znaju kako treba izgledati medijski prostor jer im smeta medijski pluralizam. Iako mi se čini da nema tu nikakvog pluralizma nego samo jednostranog subjektivnog kreiranja javnog mišljenja. I to već godinama.
Ovaj tjedan me posebno dirnula priča žene iz Slavonskog Broda, djelatnice Centra za socijalnu skrb, koja je mogla biti jadna i nemoćna jer se bori s rakom, bori se za život, ali unatoč tome je radila svoj posao. Dostojanstveno. Iako bolesna i bez kose. Nevjerojatno je da je takva žena isto nekom zasmetala, još nevjerojatnije da je zasmetala svojim kolegicama. Zato što je radila bolesna. Kako nazvati to djelo? Kada pokušavate ubiti nečiju dobrotu? Njen slučaj nije digao na noge glasne aktivistice. Nije to zanimljiva priča. Ona je dovoljna moćna pa se bori sama za sebe.
Postoje i žene koje se za prava žena bore dostojanstveno. Postoje muškarci koji se dostojanstveno odnose prema ženama. Prema djeci. Prema obitelji. Postoje žene i muškarci koji se bore za dostojanstvo svakog čovjeka. Muškarca, žene, djeteta. Takve žene i muškarci postoje, ali se uglavnom ne čuju i ne vide. Gdje su nestali? Oni su tu oko nas i pokušavaju dostojanstveno raditi svoj posao. Ono što me život naučio je da su takve žene i muškarci obično najtiši. Ne ističu se.
Najveće borbe za sve nas se vode upravo na tihim mjestima s oružjem koje se sastoji od svega nekoliko desetaka nanizanih zrnaca. Ja bih htjela da se ti ljudi spomenu mene i svih nas u svojoj borbi.Vidite sada zašto je jedna bitna povreda s početka priče zapravo bitna. Zato što samo jedna bitna povreda razotkrije puno toga. Trebaju nam ljudi koji se neće bojati postupiti ispravno unatoč tome što to možda nije popularno.
Koji će se držati dostojanstveno i svoj posao raditi na temelju zakona, a ne na temelju medijskog pritiska. Ljudi koji će držati prije svega božjih a onda i ljudskih zakona. Naše društvo još uvijek funkcionira baš zato što još uvijek postoje ljudi koji imaju osjećaj odgovornosti za sebe i za druge, koji neće pobjeći od odgovornosti kada je teško i koji znaju da se nešto mora napraviti zato što je takav red. Koliko god bilo teško. Toga nam nedostaje.
