Slažemo se s našim samozvanim „antifašistima“ da u Hrvatskoj ima fašista. Samo što ih oni traže na krivom mjestu. Nisu to „ustaše“ s Thompsonovih koncerata ni bake koje pjevaju domoljubne pjesme. Prave fašiste treba tražiti među onima koji su u pandemiji dizali ruku za progon drugih.
Kad je trebalo etiketirati ljude, najodaniji „borci protiv fašizma“ postali su pravi mali Goebbelsi. Dovoljno je bilo postaviti pitanje o sigurnosti cjepiva ili opravdanosti lockdowna pa da te se proglasi „antivakserom“, „teoretičarom zavjere“ ili „neprijateljem društva“.
Ivana Kekin, saborska zastupnica i psihijatrica, neumorno je docirala kako svi koji dvoje oko cjepiva ugrožavaju zajednicu. Retorika „neprijatelja naroda“ podsjećala je na najcrnje totalitarne parole i zagovarala je da se ljudima koji se odbiju cijepiti ograniče određena prava.
Anka Mrak Taritaš, vječna braniteljica „sloboda“, u pandemiji je zdušno podržavala zatvaranja, zabrane, kontrole – sve ono protiv čega se navodno bori. Za nju su osobne slobode postale luksuz, a ne pravo.
Branko Kolarić, epidemiolog i član stožera, tvrdio je da je lockdown nužan jer „životi nemaju cijenu“. A kad je Pfizer naplatio cjepivo deset puta više od proizvodne cijene – tada je odjednom život ipak dobio cijenu, i to basnoslovnu. Gdje je nestala moralna indignacija?
Natko Beck, liječnik i ”influencer”, bio je stalno prisutan u medijima s moraliziranjem i etiketiranjem. Ljude koji su drukčije razmišljali nazivao je neodgovornima, a svoje praćenje službenih narativa gradio je kao osobni brend. Umjesto da liječi, bavio se propagandom i sudjelovao u stvaranju atmosfere linča.
Bruno Šimleša, samoprozvani „guru ljubavi“, u pandemiji je pokazao da njegova „ljubav“ ima vrlo jasne granice. Njegovi nastupi bili su prepuni moraliziranja i etiketiranja, a posebno se isticao tvrdnjom da „diskriminacija necijepljenih zapravo nije diskriminacija“. Po toj logici, ako ti se ograničava kretanje, uskraćuje posao, onemogućava obrazovanje ili ulazak u javne prostore – to je samo „briga za opće dobro“. U njegovoj verziji „empatije“ jedni ljudi vrijede manje od drugih, i to na temelju medicinskog statusa. Ako to nije čista fašistička misao, teško je reći što jest.
I da, ima ih još – ali o njima drugi put…
Licemjerje kao modus operandi
Nijedan od ovih glasnih „čuvara života“ nije pitao zašto se farmaceutski profiti broje u desecima milijardi, dok se običnim ljudima zatvaraju obrti, zabranjuje rad, ograničava kretanje i sloboda govora. Nitko nije odgovarao za psihičke, socijalne i ekonomske posljedice tih „spasonosnih mjera“.
Tko bi bio logorski čuvar?
Danas, s odmakom, jasno je tko je u toj atmosferi uživao u progonu i stigmatizaciji. Jasno je tko je bio spreman žrtvovati slobodu bližnjega da bi osjetio lažnu sigurnost. I jasno je tko bi, u većoj krizi, bez problema stavio uniformu i zaključavao ljude iza žice.
Nažalost, Hrvatska svoje fašiste ne traži tamo gdje ih zaista ima – među onima koji su slavili totalitarne mjere, pljeskali ukidanju prava i gurali ljude u kut jer nisu mislili kao oni.
A ti isti i danas sebi tepaju da su – antifašisti.
