UZ 45 GODIŠNJICU SMRTI ANTE BRUNE BUŠIĆA….piše Ante Matić za bezcenzure.hr
Na današnji dan, 16. listopada 1978. godinje, prije 45 godina ubijen je mučki u Parizu Ante Bruno Bušić.
Mega zločinac Josip Broz zvani Tito, dao je usmenu naredbu Franji Herljevića da se likvidira Bruno Bušić, pa je taj tada ministar policije Hrvat Franjo Herljević pokrenuo udbašku mašineriju zla, od vrha do dna. Od Beograda, preko Zagreba, Rijeke, Mostara, Splita do Pariza. Ta udbaška hobotnica, ta banda nalagodavaca, organizatora, suradnika i krvika izvela je taj zločin kako je to uvijek činila kad je ubijala hrvatske domoljube, emigrante, Hrvate u lijepoj našoj tuđini. Vinko Sindičić, osumnjičen za atentat, na suđenju u Zagrebu oslobođen je optužbe za Bušićevo ubojstvo, pa je Bušićevo umorstvo koje je organizirala jugoslavenska tajna služba ostalo nerazriješeno.
Ante Bruno Bušić rođen je 6. listopada g. 1939. u selu Vinjanima Donjim kraj Imotskoga, u zaseoku Bušića Draga, kao sin Josipa (Joze), pravnika i sudsko-odvjetničkog službenika, i Ane rođene Petric iz hercegovačkih Vinjana kraj Posušja.Budući da su nakon majčine smrti u lipnju 1943. godine ostali sami s ocem, Bušića i njegova mlađega brata Miroslava, po dogovoru s njihovim ocem, radi boljih životnih uvjeta, primili su k sebi ujaci, majčina braća Mijo i Jakov Petric u hercegovačkim Vinjanima. Što je značio gubitak majke Bruni Bušiću vidi se iz jednoga njegova pisma napisana dvadeset i sedam godina nakon njezine smrti:
“Ja sam ostao bez majke kad mi je bilo tri i po godine i zapravo nikad nisam prestao patiti zbog toga.”
Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu Vinjanima Donjim godine 1946. – 1950. Iz svih predmeta imao je odlične ocjene. Budući da je kao učenik osmog razreda gimnazije 13. studenoga 1957. bio “udaljen iz škole radi organiziranja nacionalističke organizacije među učenicima”, školovanje je nastavio školske godine 1959./60. u Splitu. Rano se počeo baviti književnim stvaralaštvom. Kao trinaestogodišnjak i učenik III. razreda gimnazije u Imotskom, objavio je u časopisu Pionir i prvu pripovijetku – Kako su se Bušići borili protiv Turaka, s potpisom Bruno Bušić.
U pripovijetci Starac i život, objavljenoj u Poletu 1955. godine, prikazuje životne patnje starca koji je, između ostalog, imao četiri sina “ko četri briga”, a oni su mu poginuli u ratu – trojica kao ustaše, a jedan kao partizan, kojeg je navodno ubio brat ustaša. Na pitanje pisca kojega mu je sina najžalije starac je odgovorio: “Mene srce boli za sva četri jednako, sva četri su bila moja.” Nije li i u toj rečenici, već onda, iskazao osjećaj i svijest ukupne pogubnosti hrvatske političke podvojenosti u II. svjetskom ratu i potrebu općega hrvatskog pomirenja? Za tu je pripovijetku Bušić iste godine dobio Poletovu nagradu.
Poslije gimnazije studirao je ekonomiju u Zagrebu i povremeno objavljivao priče i komentare. Neko je vrijeme radio u Istitutu za radnički pokret. Na čelu tog Instituta bio je Franjo Tuđman. Tu se Bruno pokazao kao dobar istraživač i analizator naše prošlosti i vrstan kritičar stvarnosti .
Kad su ga u Dubrovniku na Stradunu u sred bijela dana pretukli neki skojevci Titovi kileri, pobjegao je u lijepu našu tuđinu.
Koministički dikator Tito naredio usmeno, kako je to on čini u njegovom paklenim trenucima likvidaciju Brune Bušića. Ima više verzija Brunine smrti. Brozove ubojice izveli su to u Parizu 1978. godine. Kad bih vam ja sada napisao tko je u njega pucao, ne biste mi vjerovali, pa stoga neću ni spomenuti njegovo prokleto ime, koje je kao i Titovo. Prezime mu je kao prezime jednog relativno poznatog hercegovačkog pisca.
Izvor:bezcenzure.hr
