U Bojskoj, sjeverno od Uskoplja, tišina ima težinu kamena. Ovdje se ne govori glasno, jer zemlja pamti. Pamti imena koja su nasilno istrgnuta iz svakodnevice, pamti korake koji su prestali, pamti obitelj Okadar.
U jednoj šumici pored sela dana 07. veljače 1993. izmasakrirani su Ilija (Franje) Okadar i njegova sestra Pavka (Franje) Okadar. Otac Franjo Okadar (1907.) i sestra Finka uspjeli su pobjeći i privremeno se skloniti u kuću Dragana Franjića gdje ih je ABiH pronašla i ubila 21. veljače 1993. godine. Nakon usmrćivanja, tijela oca i kćeri su izmasakrirana. Prema svjedočenju svjedoka koji je uspio pobjeći i koji je donio pismo pisano Finkinom rukom, sestre Pavka i Finka Odakar su bile silovane već 7. veljače.
U toj istoj tišini Bojske postoji još jedan sloj boli, teži i dugotrajniji od same smrti.
Zločin nad obitelji Okadar nije bio bezimen niti nepoznat. Počinili su ga pripadnici Armije BiH. I to nije glasina, nije pretpostavka, nije politička konstrukcija. Imena počinitelja su više puta prijavljivana, svjedoci su postojali, iskazi su davani. Pa ipak, pravosuđe je ostalo nijemo. Godine su prolazile, a odgovornost nikada nije imenovana, nikada procesuirana, nikada presuđena. Nečinjenje je postalo službeni odgovor.
Danas se, sustavno i javno, promovira teza da Armija BiH nije činila zločine. Ta tvrdnja ne briše samo povijest, ona gazi grobove. Ona ne relativizira samo činjenice, ona ponižava žrtve. Za obitelj Okadar, ali i za sve koji znaju istinu, to je nasilje koje se događa po drugi put. Tiše, hladnije, institucionalno. Nasilje koje ne ostavlja modrice, ali ostavlja osjećaj da pravda nikada nije ni bila namijenjena svima.
Stajati nad njihovim grobovima u tom kontekstu znači osjetiti dvostruku nepravdu: onu koja je došla s noževima i mecima i onu koja je došla s dokumentima koji nikada nisu napisani, optužnicama koje nikada nisu podignute i šutnjom koja traje desetljećima. To nije samo poraz pravosuđa. To je poraz društva koje bira zaborav, jer je komotniji od istine!
Zato sjećanje na obitelj Okadar nije usmjereno protiv bilo koga, ali jest protiv laži. Protiv sustavnog poricanja. Protiv narativa koji traži kolektivnu nevinost po cijenu pojedinačnih grobova. Kad se kaže da zločina nije bilo, tada se Franju, Iliju, Pavku i Finku ne ubija metaforički, tada ih se briše. A brisanje je najtrajniji oblik nasilja.
Njihova imena stoje kao tiha optužnica. Ne protiv naroda, nego protiv kukavičluka da se istina izgovori. I dok god ta istina čeka, posjet njihovim zadnjim počivalištima ostaje više od pijeteta. Ostaje čin otpora zaboravu.
