Žene u Domovinskom ratu zauzimaju bitno mjesto. Iako u su bile u manjini, njihove priče ne smiju biti zanemarivane. Nažalost, prije 10 godina su nas napustile dvije braniteljice, 100%-tna HRVI Nevenke Topalušić i Vijoleta Antolić. Ne dopustimo da njihove priče ostanu neispričane, ne dopustimo da se piše o njima tek kada nas napuste.
Ovo je priča o junakinji, ratnici HOS-a, heroini Domovinskog rata i obrane Vukovara, borcu, kako u ratu, tako i nakon njega.
Jedna od heroina Domovinskog rata i bitke za Vukovar napustila nas je 29. srpnja 2014. godine, u 46.godini života, tragičnom smrću. Vijoleta Antolić Vicky priključila se dečkima iz HOS-a i tako bila jedina pripadnica ljepšeg spola u toj postrojbi.
Njena priča je sljedeća:
‘Onog trenutka kada su iz vojarne počeli pucati po našem domu, morali smo kod susjede u podrum. Vojska je počela izlaziti iz vojarne a mi toga nismo bili svjesni. Očuh je s položaja došao po nas. Pucali su i po djetetu koje sam nosila. Trogodišnji sin je kroz plač vikao: mama, mama, dok smo se probijali prema Olajnici. Sklonište je bilo puno muškaraca i žena s djecom. Osjećala sam se sigurnije, a istovremeno je u meni sve gorjelo od bijesa. Mislila sam: pucali su po mom djetetu, uzvratit ću. Igrom slučaja prošli su kraj mene dečki iz postrojbe HOS-a.
Pitala sam imaju li pušku za mene, jer nemam novca da ju kupim. Dali su mi kalašnjikov. Već prvu noć bile su ulične borbe. Zarobili su jednog našeg. Sajmište je odjekivalo od njegovih jauka. Tad sam se sledila, no odlučila sam ostati na Sajmištu. Nalazili smo čistu odjeću po kućama, a vodu smo donosili s bunara. Tako smo održavali higijenu. Snajper je upravo na tom mjestu usmrtio našeg prvog zapovjednika Vladimira Đereka – Sokola.
Više nismo odlazili po vodu. Bilo je sve gore. Kad je ‘pao’ Vukovar, povlačili smo se s prve crte. Izvlačili smo ljude. U zraku se osjećao miris smrti, grad je popustio pod posljednjom obranom. Ono malo preostalih ljudi, paravojska i domaći Srbi privodili su u Velepromet. Nakon toga, otišla sam po sina, presvukla se u civilno odijelo i s djetetom krenula u Velepromet. Podijelili su nas u mušku i žensku kolonu. Očuha su izvukli i pretukli ga.
Odvojili su me od djeteta, mislila sam da ću poludjeti. Molila sam da mi ga vrate. Oni su se cerekali i rekli kako će ga odvesti u Beograd u sirotište. Na sreću, sina je povela jedna moja poznanica. Uskoro su četvorica došla po mene. Prvi udarac šakom u lice dobila sam od prvog susjeda. Bio je mlađi od mene. Predrag Marušin – Peđa udario me nakon što mu je to odobrio Nenad Žigić, glavni žandar. Peđa je prija rata bio drag dečko. Mislim da se bavio slikarstvom. Da je bila obrnuta situacija, nikad ne bih dopustila da mu padne dlaka s glave.
Bio je tu Miki Ikač i još jedan neprijatelj. Njih četvorica mlatila su me naizmjence. Pendrekom, puškom, štapom i nogama. Onesviještenu, odnijeli su me u ‘sobu smrti’. Tamo su te večeri ubili četvero ljudi. Za mene nisu bili sigurni jesam li bila na prvoj crti, jer sam živjela na Sajmištu. Jedna Srpkinja vidjela me kod bolnice uniformiranu i ona me vjerojatno prokazala. Neki čovjek se vratio s izrezanim obrazima, drugi je morao jesti metke, a mnogima su vezali ruke bodljikavom žicom.
Sjećam se kako su se rugali i cerekali kad su izvodili mlađeg dečka. On je rekao: samo da uzmem tenisice. Odgovorili su mu: temo gdje ideš neće ti trebati.
U mraku se ipak pojavio tračak svjetla. Od sigurne smrti spasio me Ljubče Atanasov. Rekao je da što više šutim. Kad su ponovno počeli tući, vikao je na njih. Postavio je stražu i nije dozvolio da više itko priđe. Jedan dan je došao jedan pravi četnik, kao iz filma, od brda odvaljen, s bradom… Stajala sam pred njim sva izudarana otečenih obraza. Izvadio je nož i rekao mi – jao kako si otečena, sigurno te jako boli zub. Ajde bre otvori usta da ti ga izvadim, pa će proći.
Stavila sam ruku na usta i govorila da me zub ne boli. Nakon Veleprometa vodili su nas u vojarnu, pa u Mitrovicu gdje smo čekali razmjenu. Na sreću, u prvoj grupi sam razmjenjena i izašla sam kada i Vesna Bosanac. Oporavak je trajao kratko. Zajedno s 204. Brigadom vukovarskih veterana u petom mjesecu otišla sam u BiH u Šujicu. Kada je bio avionski napad, pucala sam iz protuavionca i govorila sama sebi da se napokon mogu suprostaviti avionu koji je pucao na mene kad sam bila u Vukovaru.’
Vijoleta je bila borac. Kako u ratu, tako i nakon njega. Iako je bila samohrana majka dvoje djece, iako je preživjela rat i strahote logora, bila je osoba koja ne skida osmjeh s lica. Sve košmare koje je proživjela čuvala je duboko u sebi. Kao da nije htjela dopustiti da joj sjećanja naude kao nekada srpski agresori u logoru. Njena veličina bila je njena dobrota i sposobnost da razveseli svakog pored sebe. Nažalost, Vijolete više nema među nama. No, ostaju naše uspomene i sjećanja, koja moramo širiti među mlađim populacijama. Od takve velike osobe svatko od nas može ponešto naučiti. Svi koji su nju poznavali znaju, da je živa da bi, dane i noći provodila u Savskoj 66. Jer, takva je ratnica uvijek na prvoj crti.