Josip Manolić je picok, Podravac iz Đurđevca, mjesta poznatog po legendi po kojoj su se njegovi stanovnici varkom obranili od opsade Turaka
O Josipu Manoliću u posljednjih desetak godina izgovoreno je i napisano toliko šala i dosjetki, da se ponekad postavlja pitanje može li se o tome čovjeku reći išta ozbiljno. Osim što je imao svoje prste u teškim zločinima. Manolić je najbolji dokaz zašto je lustracija potrebna i zašto se nije mogla dogoditi.
Čovjek koji se ženi u 97. godini, prvi se put nakon rane mladosti ispovijeda i pričešćuje u 104. godini, neizbježno ulazi u panteon nacionalnih sprdačina. Bilo se pročulo da se ponovno oženio u 101. godini, ali to je sam opovrgao. No ono što Manolić opovrgava, u pravilu se pokaže točnim.
To sve pokazuje koliki je zabavni potencijal Josip Manolić predstavljao za Hrvatsku. Toliki, da je posljednjih godina zasjenio njegovu sudbonosnu ulogu za hrvatski narod i za osobne živote brojnih Hrvata.
Za Manolića se kolokvijalno može reći da je bio krvnik koji je u jednom razdoblju svoga života bio strah i trepet i mnoge je obitelji zavio u crno. Bio je komunistički egzekutor.
Od neprijatelja hrvatske države do njezina graditelja i natrag
Od mladoga komesara koji je u jugoslavenskom obračunu s hrvatskim narodom obavljao najprljavije poslove, pretvorio se u jednog od vodećih protagonista uspostave neovisne hrvatske države. U samim njezinim početcima bio je vrhovni kadrovik, raspoređivao je dužnosnike i povjerenike, određivao tko će u Republici Hrvatskoj biti za što nadležan.
Nakon nekoliko godina opet je promijenio stranu i zajedno sa Stjepanom Mesićem pokušao srušiti državu.
S vremenom, razvio je s hrvatskim političkim narodom neku vrstu, rečeno vokabularom komunističkog režima, miroljubive koegzistencije i postao strašilom kojega se ni ptice ne boje dok uveseljava djecu.
Josip Manolić je picok, Podravac iz Đurđevca, mjesta poznatog po legendi po kojoj su se njegovi stanovnici varkom obranili od opsade Turaka. Nakon što im je ponestalo hrane, Đurđevčani su posljednjeg pijevca (picoka) stavili u top i ispalili na Turke, uvjerivši ih tako da imaju hrane u izobilju.
Manolić, bešćutni sin idiličnog podravskog podneblja
U pozadini te idilične podravske legende, Josip Manolić rodio se 22. ožujka 1920. u Kalinovcu kraj Đurđevca i odatle krenuo u svoj krvavi pohod na svijet.
Obitelj mu se preselila u okolicu Bjelovara, gdje je je već kao učenik došao u dodir s komunistima, čime je započela njegova politička karijera. Uspinjao se u komunističkoj mladeškoj strukturi, u članstvo Komunističke partije primljen je 1939. Početkom Drugog svjetskog rata postao je organizacijski tajnik pokrajinskog odbora SKOJ-a (Savez komunističke omladine Jugoslavije) za Hrvatsku.
Za vrijeme rata bio je naizmjenično na ratištu, u zatvoru i u ilegalnom radu u Zagrebu. Među partizanskim drugovima bio je poznat pod nadimcima “Abesinac” i “Crni Joža”.
Kraj rata dočekao je na dužnosti načelnika Ozne za Bjelovar. Ozna (Odjeljenje za zaštitu naroda) bila je komunistička tajna policija, koja je bila zadužena za čišćenje društva kako bi komunisti mogli preuzeti sve njegove strukture.
Ozna je ubijala hrvatsko društvo
Ozna je određivala tko je neprijatelj, likvidirala, lišavala građanskih prava i oduzimala imovinu. Na njezinu udaru nisu bili samo dužnosnici NDH i pripadnici ustaškog pokreta, nego svi koji nisu bili pogodni za komunistički režim.
Među te pripadnike “reakcionarnih snaga” svrstavalo se redom ugledne i društveno utjecajne osobe. Pripadnike društvene elite bez obzira što nisu ni na koji način bili povezani s ustaštvom.
Njihova je krivica bila ta što su se istakli u znanstvenom, gospodarskom, kulturnom ili nekom drugom području, što su na neki način bili zadužili hrvatski narod i nisu bili iskoristivi za režim.
Gubili su poslove, obitelji su im progonjene, tjerani su iz svojih domova i u konačnici brojni su likvidirani. U desetljećima nakon toga uspomena na njih sustavno je zatirana.
Među istaknutim dužnosnicima Ozne bili su kasniji istaknuti pripadnici elita u Hrvatskoj, od kojih su neki stekli ugled i moć i u neovisnoj Republici Hrvatskoj.
Za Manolića, masovne likvidacije bile su naprosto ‘nužnost’
Ozna je bila zadužena i za masovne likvidacije neposredno po svršetku Drugog svjetskog rata. Manolić i njegovi suradnici kasnije su to tumačili uglavnom kao borbu protiv “križara”, zaostalih snaga NDH. Međutim, riječ je bila o fizičkoj eliminaciji uglavnom ljudi koje su partizani zarobili kod Bleiburga a zatim na Križnom putu u “marševima smrti” sustavno likvidirali. Jedno od takvih masovnih stratišta bilo je upravo u okolici Bjelovara.
U šumi Lug kraj Bjelovara Ozna je pobila 228 zarobljenika s Bleiburga. Načelnik Ozne u Bjelovaru bio je Josip Manolić.
U neovisnoj Hrvatskoj, suočen s činjenicom da je među likvidiranima bilo i žena i djece, izjavio je: “Negdje se možda može i to naći, ali to treba uvidjeti”.
U nizu sličnih primjera, ističe se i likvidacija u šumi Seča u Podravini, za koju je po tvrdnjama svjedoka također odgovoran Manolić.
Ukratko, Manolić je godinama svuda iza sebe ostavljao krvavi trag. Kasnije je takve postupke hladno opravdavao političkim razlozima ili naprosto profesionalnim obvezama.
Smatrao je da su komunisti morali likvidirati određeni broj ljudi u cilju uspješnog završetka rata. Za kasnija udbaška ubojstva tvrdio je da se likvidacijama pribjegavalo ako se “nije moglo drugačije”.
Na čelu svih komunističkih zločinaca
Iz Ozne u Bjelovaru promaknut je 1946. u centralu Ozne NR Hrvatske u Zagreb. Kasnije je to promaknuće u stilu prepravljanja životopisa tumačio kao kaznu, navodno jer je štitio neke žrtve.
U međuvremenu se školovao u Beogradu, navodno i u Moskvi u NKVD-u, iako je kasnije tvrdio da nije bio u Moskvi. Bio je organizacijski tajnik u Udbi, a kasnije načelnik kaznenog odjela u republičkoj policiji.
Povjesničar Ivo Banac svojedobno je izjavio da je Manolić bio “šef svih zatvora i koncentracijskih logora u Hrvatskoj od 1948. do 1963. i glavni tamničar u Hrvatskoj”.
Poznato je da je Manolić bio nadležan i za zatvorski tretman kardinala Alojzija Stepinca. Postoje ozbiljne naznake da je upravo Manolić odgovoran za sustavno trovanje Stepinca, od čega je kasnije i preminuo.
Disident koji je upravljao partijom
Nakon aktivne službe u sigurnosnom sustavu, Manolić je bio saborski zastupnik u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Nakon sloma Hrvatskog proljeća 1971. našao se među disidentima, formalno je isključen iz politike, ali je i dalje u njoj imao važnu ulogu.
Kao član Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske sudjelovao je u odluci o prvim višestranačkim izborima, a nakon toga prelazi u HDZ gdje postaje jedan od vodećih ljudi stranke.
Kao jedan od osnivača HDZ-a bio je podpredsjednik predsjedništva Sabora RH, zatim je bio predsjednik Vlade, predsjednik Kriznog stožera i predstojnik Ureda za zaštitu ustavnog poretka.
Bio je drugi čovjek u državi nakon predsjednika Franje Tuđmana, organizirao je državne službe, raspoređivao dužnosnike i istodobno izgrađivao obavještajne strukture. Mnogi od njegovih ranijih suradnika iz Udbe preuzeli su važne dužnosti u samostalnoj Hrvatskoj.
Među njima je bio primjerice i Manolićev suradnik još iz Ozne Josip Boljkovac, koji je bio prvi ministar unutarnjih poslova neovisne Republike Hrvatske.
Manolić se razišao s Tuđmanom, pa ga je zajedno s Mesićem pokušao srušiti
Manolićeva posljednja državna dužnost bila je na mjestu predsjednika Županijskog doma Hrvatskog sabora. Smjenjen je s toga mjesta 1994. Tada je zajedno sa Stjepanom Mesićem i još nekolicinom istomišljenika napustio HDZ i osnovao stranku Hrvatskih nezavisnih demokrata (HND).
Stranka se nije nametnula u političkom spektru, a Manolić je s vremenom obustavio javni politički rad.
U međuvremenu, povremeno se u javnosti govorilo o njegovoj ulozi u komunističkom režimu. Objavljivale su se informacije, čak ozbiljne naznake njegova izravnog sudjelovanja u teškim zločinima.
Manolića to nikad nije previše uzrujavalo. O zločinima je hladno govorio kao o nečemu nužnome. Kad je bila riječ o njegovoj osobnoj ulozi, ostavljao je dojam kao da mu se ništa ne može dogoditi.
Nije mu se ništa ni dogodilo. Unatoč mnoštvu informacija dostupnih javnost, nije došlo do sudskih postupaka. Djelovanje Ozne, Udbe i sličnih struktura nikad nije doživjelo pravosudni niti bilo kakav administrativni epilog.
Manolić je najbolji razlog za lustraciju i objašnjenje zašto je nije bilo
Manolić uzgred nije ni nijekao činjenicu da je uspostavom neovisne Hrvatske svoje ranije bliske suradnike rasporedio na važna mjesta u državi. Kao i da je stvorio razgranatu mrežu utjecaja koja prožima sva državna tijela i društvene strukture.
Lustracija se, čini se nije ni mogla dogoditi, jer su sva nadležna mjesta nužna za njezino pokretanje pod utjecajem onih koje bi se eventualno trebalo lustrirati. Manolić je najbolji dokaz zašto je lustracija potrebna i zašto se nije mogla dogoditi.
Možda je to posljedica svojevrsne kolektivne rezignacije, ali Manolić se pred kraj života prometnuo u svojevrsnu zvijezdu koja uglavnom služi za uveseljavanje ljudi.
Strašilo kojega se ptice ne boje i Henry Kissinger za sirotinju
Prepričavaju se postaje njegova životnog puta. Ali unatoč krvavom tragu koji je iza sebe ostavljao stječe se dojam kao da mu nitko ništa ne zamjera. Od njega se stvorilo neku vrstu Henryja Kissingera za sirotinju, simpatičnog starca koji impresionira svojom upletenošću u sve važno što se događalo u novijoj povijesti.
Hrvatsko društvo inače povremeno pokazuje sklonost ležernom odnosu prema izazovima ondje gdje su preveliki. To je i slučaj i s Udbom i Manolićem, kao i s brojnim drugim teretima s kojima se Hrvatska suočava.
Svetinje i boli naprosto se trivijaliziraju, a ponekad se čak i svjesno ignorira razlika između vrijednosti i banalnosti. U tom duhu, u ovom trenutku možda je i najprikladniji zaključak da Joža, kako mu nacija blagonaklono tepa, ipak neće živjeti vječno. Iako se do danas činilo da hoće. Ostaju još samo Bog i Hajduk.
Izvor: narod.hr
