Reći kako je rodna ideologija stvar osobne preference znak je dubinskog nerazumijevanja trenutnog duha vremena i onoga što se u njemu i zbog njega događa.
Minimum početka rasprave oko rodne ideologije jest njena diferencijacija od raznih izborenih individualnih prava kroz povijest, na čijim leđima se ona danas pokušava progurati kao nešto tomu ekvivalentno i posljedično apriorno ispravno.
Poveznica borbi za civilna prava prošlog stoljeća i današnje rodne ideologije ne postoji, između ostalog zato što rodna ideologija direktno negira neka od tada izborenih prava. Do prije koju godinu, primjerice, opće je poznata bila činjenica da gej osobe tijekom formativnih godina često eksperimentiraju s oblačenjem u odjeću suprotnog spola, no da se na koncu skrase unutar svog spola i homoseksualne orijentacije.
Danas im se takav put dokida inzistiranjem da se u takvim slučajevima ne radi o seksualnoj orijentaciji već o “bivanju u krivom tijelu”, koje treba riješiti kirurški ili hormonski. Krucijalno je, stoga, da pripadnici prva tri slova dugine plejade što prije shvate s kakvim idejama dijele svoju političku postelju, jer bi upravo te ideje dugoročno mogle u potpunosti demantirati njihovo postojanje.
Slična stvar je i s feminizmom, koji se utaborio pod isti kišobran s rodnom ideologijom iako pod njenim kopitima ženski sport pati gotovo pa i više nego što je ikad patio, dok feminističke teze o inherentnoj ženskoj patnji u patrijarhalnom svijetu padaju u vodu s time što bilo koji muškarac snagom volje može postati ženom i tako, koristeći feminističku retoriku, od tlačitelja prihvatiti ulogu žrtve.
Nadalje, ključno je u današnje agresivno-progresivno vrijeme izbjegavati generalizacije da je svaka društvena promjena dobra jer su poneke prethodne bile dobre. Napredak radi napretka samog ne može se smatrati pozitivnim bez smislene i konkretne artikulacije u što će on odvesti, uz spoznaju da svaka široko-društvena promjena neizbježno spada pod zakon neplaniranih posljedica, koje vrlo često nadjačavaju pozitivne planirane posljedice.
Borba za prava pojedinaca kroz povijest je inzistirala na tome da se pojedince ostavi na miru da odlučuju o svojim životima. To je inzistiranje danas preraslo u svoju radikaliziranu kontra tezu da baš svi (uključujući djecu) moraju stalno biti uključeni u eksplicitno nametane seksualne i ine preference zbunjenih ideološki zadojenih pojedinaca. “Pustite nas da živimo” pretvorilo se u “gledajte nas kako živimo i divite nam se”, uz neprestano daljnje manipulativno osvajanje društvenog i kulturnog terena.
Danas je to osvajanje počelo rušiti temeljne ljudske kategoričke (muško-ženske) podjele, a možemo samo strepiti pred onim što će sljedeća faza progresivne manije donijeti.
Reći kako je rodna ideologija stvar osobne preference znak je dubinskog nerazumijevanja trenutnog duha vremena i onoga što se u njemu i zbog njega događa. U duhu smo vremena u kojem se po “naprednom” svijetu intruzivni (i skupi) medicinski zahvati djeci predstavljaju kao pseudobožanstvo kojim će riješiti sve svoje probleme, a roditelje se sve više isključuje iz sudjelovanja u takvim odlukama (https://www.dailywire.com/…/jailed-canadian-father…).
Društvenim eksperimentom američki je aktivist Matt Walsh ustvrdio da mu je trebalo ravno 22 minute online sastanka s “medicinskim profesionalcem” da bi mu ovaj pripisao promjenu spola kao rješenje njegovih psiholoških tegoba. 22 minute za dugotrajne strašne promjene na svom tijelu. 22 minute za nepovratni zahvat na zbunjenom djetetu kojemu je trenutni apsurdni duh vremena prodao svoju bajku, koju će buduće generacije vrlo vjerojatno zabezeknuto gledati pitajući se što nam je bilo.
Može li se uopće govoriti o *individualnoj slobodi* ako se ta “sloboda” perfidno i eksplicitno nameće na svakom društvenom, kulturnom i političkom uglu ovog ludog povijesnog vremena?
Jesu li ta djeca uistinu donijela vlastitu odluku (ako to u tim godinama uopće mogu) ili su žrtve masovne psihoze (eng. social contamination), čijih opasnosti smo bili svjesni do prije koju godinu (https://sapereaudecro.blogspot.com/…/o-kultu-rodne…), pa onda u podobnom trenutku počeli negirati postojanje samog koncepta masovne psihoze?
Paradoksalno je ovo doba u kojem se ideje duše, duha i sl. odbacuju kao arhaične izmišljotine, dok se istovremeno govori da je netko “rođen u krivom tijelu”. Što je to što se nalazi u krivom tijelu – što čini ljudsku esenciju ako je ona toliko nevezano uz tijelo da joj ono može biti “krivo”? Zvuči sve to kao izopačena verzija zastarjelog kartezijanskog koncepta osobe kao duha koji se nalazi u stroju tijela (eng. ghost in the machine), ali je od njega u potpunosti odvojiv. Uznapredovali smo, eto, u svom progresivizmu ravno natrag u 16. stoljeće.
Uvijek je postojao mali postotak ljudi kojima psihološke postavke nisu odgovarale vanjštini, no jedna je stvar na znanstveno opovrgljiv način adresirati njihove tegobe, a skroz druga parazitirajući na njihovim leđima izgraditi svoju ideologiju, agresivno ju proširiti na sve, uključujući djecu, te potom nuditi svoja skupocjena rješenja, koja, osim što pljačkaju pacijenta i nepovratno ga mijenjaju, civilizaciju kakvu poznajemo vode prema njenom krahu. Budući da progresivcima u pravilu do naše civilizacije nije stalo, valja ih još jednom upozoriti da priroda rodne ideologije nije samo rušilačka već i samorušilačka – kao krajnji zaključak progresivizma ona će dokinuti i same (iznimno labilne) temelje na kojima je taj svjetonazor izgrađen.
