Zagreb se posljednjih dana trese zbog izložbe o Dejanu Medakoviću, jednom od autora zloglasnog Memoranduma SANU – idejnog temelja velikosrpske agresije na Hrvatsku.
S pravom!
Jer svaki pokušaj rehabilitacije čovjeka koji je sudjelovao u oblikovanju dokumenata koji su poslužili kao političko pokriće za agresiju na Vukovar, Dubrovnik, Škabrnju i cijelu Hrvatsku – jest udar na dostojanstvo žrtava i na povijesnu istinu.
No isto tako – svaki pokušaj glorifikacije Alije Izetbegovića, čovjeka čiji su vojnici palili hrvatska sela u srednjoj Bosni i ubijali civile u Grabovici, Uzdolu i Bugojnu, jednako je sramotan i neprihvatljiv.
I upravo tu počinje problem – u dvostrukim kriterijima hrvatske politike i medija.
Medaković – intelektualni pokrovitelj velikosrpske ideologije
Dejan Medaković nije bio puki povjesničar umjetnosti, kako ga danas pokušavaju prikazati njegovi apologeti.
Bio je tajnik Srpske akademije nauka i umetnosti u trenutku kad je nastajao Memorandum SANU, dokument koji je postavio ideološke temelje za “Veliku Srbiju”.
Ta ista ideja kasnije je pretočena u ratne planove Miloševića, Karadžića i Mladića.
Dakle, izložba o Medakoviću nije samo kulturni događaj – ona je revizionistički pokušaj prikazivanja ideologa agresije kao bezazlenog znanstvenika.
Zagreb ima pravo biti osjetljiv na takve provokacije.
Jer svaka izložba o čovjeku koji je pomagao intelektualno oblikovati ideju koja je razorila Vukovar, Knin i Mostar, mora izazvati moralni otpor.
Ali zašto šutnja o Aliji Izetbegoviću?
I tu dolazimo do licemjerja hrvatske politike.
Jer 2019. godine, u istom tom Zagrebu, u organizaciji Bošnjačkog nacionalnog vijeća Hrvatske i Muzeja Alije Izetbegovića, otvorena je izložba pod nazivom “Predsjednik izbliza”.
Na toj izložbi – nije bilo prosvjeda, nije bilo policije, nije bilo osude.
A slavljen je čovjek koji je u svojoj Islamskoj deklaraciji jasno zapisao da “nema mira ni suživota između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija”.
Čovjek čije su postrojbe – Armija BiH – počinile niz dokazanih zločina nad Hrvatima, od Mostara,Jablanice , Konjica, Viteza ,Bugojna,Travnika…
Čovjek koji je potpisao Washingtonski sporazum tek kad je shvatio da ne može vojno ovladati hrvatskim područjima, i koji je iza sebe ostavio politički sustav u kojem Hrvati ni danas ne biraju vlastite predstavnike.
Dakle, ako se diže glas protiv Medakovića, zašto se šutjelo o Izetbegoviću?
Zašto se protiv izložbe o velikosrpskom ideologu prosvjeduje, a izložba o bošnjačkom ratnom vođi prolazi uz diplomatske osmijehe?
Zločini bez kazne, zločinci s počasnim mjestima
Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini ne pamti Aliju Izetbegovića kao “oca države”, nego kao čovjeka čije su vojne i političke odluke rezultirale etničkim čišćenjima i logorima.
Njegova ideja “građanske države” bila je – i ostala – politički alat za bošnjačku dominaciju, a njegovo nasljeđe i dalje upravlja Federacijom BiH kroz institucije koje sustavno potiskuju Hrvate.
Kada Hrvatska šuti na glorifikaciju takvog lika, ona zapravo šuti nad kostima svojih sunarodnjaka, čiji su grobovi razasuti po cijeloj Bosni i Hercegovini.
