Kazne za pjesmu pjevanu i u Beogradu ’80-ih demaskiraju najopasniju propagandu: one koji se pozivaju na antifašizam, a zapravo stvaraju neprijatelje i rade ono što desnica ne može ni sanjati.
Kad netko u Hrvatskoj odluči “boriti se protiv ustaštva”, obično se dogodi nešto sasvim suprotno: udar se izvrši na hrvatske simbole i pjesme koje nemaju nikakve veze s ustaštvom. Upravo to smo doživjeli — opet. Mladići koji su se usudili zapjevati navijačku pjesmu stariju od hrvatske države, pjesmu koju se moglo pjevati i za vrijeme komunizma, čak i u Beogradu, završili su s prekršajnim prijavama za “rasizam” i “govor mržnje”.
A o kakvoj “zabranjenoj pjesmi” govorimo? O onoj koja se pjevala dok je Jugoslavija još živjela u mitovima o bratstvu i jedinstvu i dok nitko nije ni slutio kakvu će krvavu ideologiju potpisati Memorandum SANU — dokument koji je kasnije zapalio cijelu regiju. I upravo zato je trenutak groteskan: dok se bez problema glorificira autora velikosrpskog Memoranduma, koji je intelektualno opravdavao agresiju i masovne zločine, Hrvati se danas progone zbog domoljubne pjesme iz ’80-ih.
Reket medija, policijska poslušnost
Ne treba tražiti političke direktive — dovoljno je čitati naslove 24sata i ostalih “antifašističkih” tabloida. Oni kreiraju narativ, policija ga provodi, a politika se pravi nevina. Nastaje perverzna simbioza: mediji izmišljaju “ustaše”, sustav ih kažnjava, a deklarirani “borci za toleranciju” zapravo proizvode mržnju i histeriju. Takva praksa više ne štiti zakon; ona ga ucjenjuje.
Politika kao da rat nije bio ’91., nego 1945.
Ovdje nije riječ o sprečavanju ekstremizma. Ovo je pokušaj da se svaka manifestacija hrvatskog identiteta tretira kao prijetnja. Dok je zločinac Josip Broz nesmetano idol, dok se komunistički simboli šire bez ikakve sankcije, dok mediji relativiziraju zločine nad Hrvatima — istim ljudima smeta navijačka pjesma koja je preživjela i Jugoslaviju. To je opsesija, to je kult. Ne antifašizam, nego ideološki fundamentalizam koji živi kao da je Drugi svjetski rat jučer završio.
“Od Thompsona radite heroja — vi, ne desnica”
I to je bit cijele priče. Onaj koji misli da se ideje mogu ugušiti zabranama, zapravo radi besplatnu kampanju onima koje mrzi. Ultra navijačke skupine ne može pobijediti policija, niti urednici prosrpskih i projugoslavenskih medija . Oni se hrane nepravednim zabranama kao gorivom. I upravo zbog takvih zabrana, oni koji nikada nisu slušali Thompsona, danas razmišljaju otići na koncert. Ne iz ljubavi prema glazbi — nego iz prkosa.
Jer kad država progoni pjesmu koja se slobodno pjevala u Jugoslaviji i Beogradu, a istovremeno dopušta veličanje ideologa velikosrpske agresije — mladi više ne trebaju političku teoriju. Dobiju ju u jednoj rečenici koju pjevaju tisuće:
“Kad zapjevam, Partija mi sudi… neka sudi.”
To je program desnice koji ljevica sama piše.
I zato, ako netko regrutira nove glasače konzervativcima, to nisu Katolička crkva, navijačke tribine ili branitelji. To čine upravo oni koji se busaju u antifašistička prsa, zabranjuju hrvatske simbole koji su prolazili čak i u komunizmu — i vjeruju da će represijom silom izbrisati identitet naroda.
U stvarnosti — oni ga tek bude.
