Dnovinar, kolumnist i samoprozvani moralni arbitar lijeve scene, Boris Dežulović, nedavno je gostovao u podcastu Velike priče Branka Rosića, u epizodi koja bi se mogla zvati:
“Kako uvrijediti Hrvate, a pritom se praviti stručnjak za njihovu kulturu.”
Dežulović je tom prilikom “otkrio” navodni povijesni podatak: da je Marko Perković Thompson ‘‘karijeru počeo” – u Beogradu.
Naravno, kao i obično bez dokaza,datuma i bez konteksta ali s jasnom ideološkom porukom koju publika njegovog kruga uvijek razumije:
➡️ Domoljublje = laž.
➡️ Simboli otpora = kič.
➡️ Heroji rata = provincija.
To je stara metoda: ponizi, relativiziraj, ismij. Ako možeš i preko glazbe – još bolje.
Tko to govori o Thompsonu? Čovjek koji je ušao u Vukovar u džipu s četnicima
Dok danas nastupa kao “kroničar Hrvatske”, valja podsjetiti na činjenicu koju on uredno izbjegava sada reći:
Dežulović je 1991. u Vukovar ušao sa srpske strane, u džipu u pratnji dvojice četnika.
Drugim riječima: dok su hrvatski novinari na terenu ubijani, dok su civili odvođeni u Ovčaru, dok su trudnice i ranjenici mučeni, Boris nije bio među onima koji su branili Hrvatsku, nego među onima koji su je rušili – makar samo prolazno, u pratnji.
I danas baš on dijeli moralne lekcije o Thompsonu, Domovinskom ratu i svemu što je hrvatsko.
Beograd kao inspiracija, Hrvatska kao meta
U Rosićevom podcastu Dežulović se ponaša domaće, opušteno.
Jer Beograd je njegova inspiracija, scena priznanja, mjesto gdje “slobodnije misli”.
Ne slučajno: tamo je njegova publika. Tamo je ideološka matrica koja ga hrani.
U vrijeme kada je Hrvatska gorjela —
🟥 gorio je Vukovar
🟥 gorjela je Slavonija
🟥 gorio je Dubrovnik
…Dežulović je birao Beograd i društvo koje se, prema vlastitom priznanju, “zajebavalo”.
Danas, s iste te adrese, on pokušava tumačiti hrvatsku glazbu i domoljublje.
Zašto je bitno prljati Thompsona?
Thompson je simbol nečega što lijeva kulturna elita ne može podnijeti:
-spontanog, autentičnog domoljublja,
– masa koje se same okupljaju,
– identiteta koji nije kontroliran,
– ljubavi prema Hrvatskoj koja nije “odobrena”.
Zato narativ mora biti ovakav:
➡️ “Domoljublje je laž.”
➡️ “Hrvati su zaostali.”
➡️ “Heroji su mit.”
➡️ “Vjera i identitet su provincija.”
I zato treba smišljati priče o “beogradskim počecima”.
Boris Dežulović nije problem zato što piše, niti zato što provocira.
Problem je što glumi moralnu vertikalu, a svoju ratnu “reportažu” počinje u džipu s četnicima.
Problem je što se iz Beograda pravi stručnjak za Hrvatsku.
Problem je što vrijeđa grad koji je krvavo stvoren.
Problem je što stručnjak za sve hrvatsko nikad nije bio spreman — biti Hrvat onda kad je to bilo najskuplje.
“Satiričar” ili opsesivni mrzitelj?
Mnogi misle da je Dežulović samo provokator, satiričar ili “žestoki komentator”.
Ali problem je dublji. Ljudi ne shvaćaju koliko je ovaj lik psihološki poremećen i nastran u odnosu na hrvatske simbole, žrtve i identitet.
Nije riječ o humoru. Nije riječ o kritici. Nije riječ o “umjetničkoj slobodi”.
Riječ je o opsesiji s ponižavanjem svega što Hrvatska smatra svetim.
To se vidi u svakom tekstu:
– zluradi cinizam o Vukovaru,
– potreba da ismije ranjenike i žrtvu,
– zadovoljstvo u vrijeđanju domoljublja,
– perverzna fascinacija ruganjem poginulima.
To više nije satira. To je patologija prezira.
Na kraju, jedno vrlo jednostavno pitanje raspršuje sve njegove “velike priče”:
S koje si strane i s kim si ušao u Vukovar , Borise?
Dok to ne odgovori, neka šuti o Hrvatskoj, o Vukovaru, o braniteljima — i o Thompsonu.
