Njemački i moćnici EU-a u prošlosti su potpisali energetske ugovore s vragom, a kada je ovaj došao po svoje, udarili su mu sankcije koje više štete Europskoj uniji nego vragu.
Umjesto zbijanja redova u olujnim vremenima energetske i gospodarske krize i sučeljavanja s Rusijom, Europska unija odlukama svojih institucija pod apsolutnom kontrolom Berlina nastavlja maltretiranje vlastitih građana socrealističkom i nerealnom agendom štednje energije i usporedno vodi besmislenu svađu s Poljskom i Mađarskom.
Europska unija trebala bi osigurati uvjete za pribavljanje ugljikovodičnih energenata na svjetskom tržištu za države članice, u razumne okvire staviti daljnje provođenje preskupe zelene tranzicije i učvrstiti unutarnju strukturu Unije i njezinu poziciju na globalnom planu.
No EU predvođen njemačkom politikom, kako zbog nesnalaženja, tako i zbog evidentnog malicioznog iskorištavanja energetskih problema s kojima se Europa sučeljava u cilju nastavka nasilnog guranja famozne zelene tranzicije, čini dvije temeljne pogreške.
Posljedice i učinci su upravo ono što Putin svojim velikim hibridnim ratom i želi postići.
U podlozi obiju pogrešaka je deluzija o uniformiranom političkom sustavu EU-a u kojem iz zadanih normi demokracije ne bi iskakale pojedine članice kao što to danas, prema ocjeni briselske administracije, čine Mađarska i Poljska.
Jednako tako, politiku EU-a bitno određuje i u ovom geopolitičkom trenutku opterećuje gotovo suluda ideja o odricanju od fosilnih goriva i brzoj zelenoj transformaciji ekonomije i društva, koja bi EU iz subjekta koji po svijetu traži energente pretvorila u vodećeg svjetskog proizvođača energije, i to nove zelene energije. Već se sada tu vrti ogroman novac. Procjenjuje se da globalno tržište CO2 emisija već sada teži 100 milijardi dolara.
Izvršni direktor ExxonMobila smatra da će trgovina emisijama CO2 do 2050. dostići vrijednost od 4 bilijuna dolara. Riječ je o trgovini dopuštenim emisijama CO2 koje pojedinim gospodarskim subjektima dodjeljuju institucije država pa tako i EU, koji je razvio cijelu taksonomiju emisija i koje limite gospodarski subjekti, ako ih ne misle iskoristiti, prodaju drugim tvrtkama, pa i državnim entitetima. Razgranato tržište dopuštenih emisija CO2 u neviđenom je porastu, a cijena emisija raste i ugrađuje se u cijenu gotovih proizvoda.
Usporedni napadi
Istovremeno se nastavlja i tlačenje Poljske i Mađarske od Europske komisije i briselske administracije, i to na temelju arbitražnih prosudbi o navodnim defektima demokracije i vladavine prava u tim državama. Izraz pravna država inače je najobičnija floskula u koju se može ugurati što je komu volja. I Treći Reich je bio pravna država jer se sve radilo po zakonu, pa i po rasnim zakonima koji su bili dio sustava pravne države.
No nikomu ne pada na pamet danas navoditi njezin primjer kao uzor demokratskog društva i funkcioniranja države. Poljskoj i Mađarskoj vlasti EU-a odbijaju isplaćivati sredstva za oporavak nakon koronakrize iako je riječ o zajedničkom novcu u čijem je stvaranju Poljska sa svojim rastućim gospodarstvom pridonijela prema utvrđenim kriterijima samog EU-a.
Jednaka situacija je i s Mađarskom, čija diplomacija pokušava pregovorima otkloniti blokadu, dok je poljska vlada čak zaprijetila organiziranjem svojevrsne političke oporbe središnjoj politici Unije i mogućnošću pokretanja inicijative za smjenu čelnice Europske komisije, Ursule von der Leyen. Teško je pritom ne primijetiti da je riječ o državama članicama koje ne pružaju apsolutnu podršku zelenoj politici EU-a i njegovu New Green Dealu, već izražavaju velike rezerve. Poljska se ne misli tek tako odreći ugljena kojim raspolaže kao energenta, a Mađarska projekta povećanja nuklearnih kapaciteta proizvodnje električne energije.
Takva politika Bruxellesa u trenutku teškog sučeljavanja s Rusijom u kojem je rasplamsan ekonomski rat i u kojem prijeti direktni oružani sukob NATO-a s Rusijom u potpunoj je suprotnosti s geopolitičkom logikom jer vodi podjelama unutar Europske unije i time cijele transatlantske zajednice, a cilj bi trebao biti upravo suprotan. Sve što se događa u Europskoj uniji Putin je i želio postići na širem planu provodeći agresiju na Ukrajinu i pokrećući svoj veliki hibridni rat protiv Zapada.
Perfidan način
Druga ključna pogreška tijela EU-a i vodećih država članica na čelu s Njemačkom koja također šteti Europi i Europskoj uniji je nastavak unošenja nezadovoljstva među građane zbog provođenja nepotrebne državno organizirane štednje energije koja nije svojevremeno spasila ni komunističke režime, nego ih je čak dodatno rastočila.
Pokušava se zapravo na perfidan način cijenu energetske krize i cijenu zelene tranzicije istovremeno prevaliti na građane kako bi se financijskim sustavima država ostavio osiguran prostor za sve veće troškove financiranja rata s Rusijom i obnovu vojnih potencijala Njemačke i drugih vodećih članica Unije. Europska industrija već se, za javnost neprimjetno, prebacuje na ratnu proizvodnju – s proizvodnje dobara široke potrošnje na proizvodnju naoružanja i vojne opreme. Sadašnji kapaciteti vojne industrije nisu dovoljni za narasle potrebe pa će se tamo gdje su se proizvodili automobili, pojednostavljeno rečeno, proizvoditi tenkovi.
Automobili su primjer onoga što se želi postići jer smanjenjem njihove dostupnosti na tržištu i povećavanjem cijena potiče se odvikavanje stanovništva od njihove upotrebe, što je i jedan od proklamiranih ciljeva zelene revolucije.
Europsko stanovništvo tako će u konačnici platiti sve. Platit će i cijenu katastrofalnih odluka njemačke politike i politike vodećih članica EU-a, kao i središnje administracije u Bruxellesu na energetskom planu iz prošlosti kao i iz sadašnjosti, troškove rata s Rusijom, kao i abnormalni trošak upitne i neizvjesne zelene tranzicije Europe kroz zamjenu ugljikovodičnih energenata, ugljena, nafte i plina, zelenom energijom. U ovome trenutku trošak energetske zelene transformacije pokušava se prikriti nastalim problemima vezanima uz nabavu plina i nafte kao posljedice rata u Ukrajini i slabo dizajniranih sankcija EU-a prema Rusiji. Ambicija nema granica. Europska unija i vodeće države namjeravaju sve to postići usred rata s Rusijom i bez obzira na cijenu koju će stanovništvo morati platiti.
Stvaranje štete
Njemački i moćnici EU-a u prošlosti su potpisali energetske ugovore s vragom, a kada je ovaj došao po svoje, udarili su mu sankcije koje više štete Europskoj uniji nego vragu. Motiv je prije svega bila pohlepa za jeftinim energentima iz Rusije koje je Njemačka preprodavala po višim cijenama od nabavne i na kojima je gradila svoju industriju i izvozno gospodarstvo.
Plan je bio jednostavan – pribavljanje jeftinih energenata s jedne strane, što je riješeno uvozom iz Rusije, a s druge strane probavljanje jeftine radne snage, što se pokušalo riješiti uvozom radne snage iz ratom razorenih država Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. Koliko je bilo slijepog slijeđenja Washingtona u realizaciji europske uloge u razaranju Bliskoga istoka, a koliko se Europa vodila svojim pukim financijskim interesima, nikada se sa sigurnošću neće moći doznati. Najvjerojatnije je riječ o kombinaciji obaju motiva. Uz to, osigurana su bila i ogromna tržišta Rusije i Kine, što je jamčilo siguran i masivni plasman proizvoda njemačke i europske industrije.
Dakako, najveće tržište za europske sile i dalje je ostao SAD, ali za Trumpove administracije pred lice javnosti na vidjelo je izbilo nekorektno ponašanje Njemačke i drugih europskih država koje su svoj trgovinski suficit sa SAD-om održavale čak i prenošenjem proizvodnje u Meksiko, koji sa SAD-om i Kanadom ima sklopljen trgovinski sporazum kako bi proizvode izrađene u Meksiku plasirali bez uvoznih carina u SAD-u kao domaće, američke proizvode. Nastala svađa vezana uz njemački suficit sa SAD-om koji se odrazio na cijelu Uniju nastavila se sve do kraja Trumpova mandata.
Europa i Njemačka i dalje su bile u dobrom položaju. Ruski plin osiguravao je visokoprofitabilnu industrijsku proizvodnju, no pokazalo se da bliskoistočna radna snaga nije iskoristiva, a donijela je na teren Unije sukobe i prodor islamističkog ekstremizma. No gospodarstvo je funkcioniralo.
Poljuljana pozicija
Dvije komponente plana, jeftini energenti i osigurana velika tržišta na istoku, funkcionirale su bez ikakvih problema. Sve se dalje događalo u skladu s tim pohlepnim planom, a što se zbivalo po europskim gradovima i kakvi su sve problemi nastali unutar socijalne strukture država zbog priljeva imigranata, političku elitu nije previše zanimalo.
Prvi potres nastao je za vrijeme koronakrize, ali je intervencija država i Europske središnje banke gospodarstvo održala na površini. Ono što je bilo ključno jest činjenica da je, unatoč sankcijama zbog ruskog vojnog otimanja Krima, tržište Rusije kao i Kine ostalo sačuvano, a zahvaljujući novoj američkoj administraciji predsjednika Bidena, pod tepih su gurnuti sukobi vezani uz njemački trgovinski suficit sa SAD-om. U europskim prijestolnicama slavili su pomirenje s Washingtonom, koji naizgled od Njemačke i EU-a nije ništa očekivao zauzvrat. Pokazat će se uskoro da to nije bilo tako. Nastupila je prividna idila unutar transatlantske zajednice pa se čak činilo da se i Velika Britanija povukla iz europske kontinentalne politike i posvetila svome poslu – rekonstrukciji svoje globalne uloge kroz jačanje Anglosfere i posebnih odnosa sa SAD-om.
No preokret nastaje Putinovom invazijom na Ukrajinu. Kako je ruska politika i očekivala, uslijedile su sankcije SAD-a i Europske unije, i to upravo onakve na kakve se Rusija pripremila i koje mogu stoga djelovati samo dugoročno. I tako će i djelovati.
Ali za Europu je njihov povratni utjecaj djelovao kratkoročno i doveo ju je u probleme. Dok su se zatvarale pipe, zatvaralo se i rusko tržište slijedom sankcija i pokrenutog međusobnog rata. EU je Rusiju kaznio tako što joj je slikovito rečeno uskratio Mercedese i Volkswagene koje pak ne može proizvoditi u dovoljnom opsegu jer zbog rata pucaju dobavni pravci i nedostaje potrebne elektronike, pa čak i kabela. Osim toga, počelo je nedostajati i energije za industriju.
Međusobni rat
Rusku sirotinju takve sankcije ne pogađaju jer nikada nisu ni sanjali o Mercedesima, pa nema ekonomskog motiva pritiskati svoju vlast. I na mrtve su se odavno naviknuli jer je Rusija neprestano u ratu. Istovremeno dok industrija EU-a ulazi u probleme, Velika Britanija sa SAD-om preuzima ulogu vodstva u pomoći Ukrajini u svim aspektima, a kako rat u Ukrajini postaje središnje pitanje europske politike, posljedično Velika Britanija i Washington preuzimaju glavnu riječ u europskim kontinentalnim poslovima.
Zaoštravanje zapadnog sučeljavanja s Kinom zbog Tajvana, ako se nastavi, a nema razloga da tako ne bude i s mnogim drugim pitanjima koja će se koristiti kao povod, dovest će i do novih problema za gospodarstvo EU-a. Nakon zatvaranja tržišta u Rusiji u nastavku izvjesne eskalacije moglo bi se zatvoriti i kinesko. Nije teško vidjeti da su SAD, Rusija i Kina ušle u fazu totalnog sukoba, koji ne može biti razriješen nikakvim dogovorom i sasvim je očito da će se zaoštravanje nastaviti. Zatvaranjem tih izdašnih izvoznih tržišta Europske unije na koja su njezina gospodarstva, posebice njemačko, bila orijentirana tone i proizvodnja i izvoz.
Sve manje je nade i u dogovor o nuklearnom ugovoru s Iranom zbog protivljenja Washingtona koji lagano podiže tenzije s Teheranom, pa i u povodu atentata na književnika Salmana Rushdieja. SAD reagira na sve bližu suradnju Irana i Rusije i vjeruje da pregovorima Iran samo kupuje vrijeme potrebno za dovršenje svoga programa nuklearnog naoružanja. Teheran vrlo vjerojatno ostaje pod sankcijama i otvaranje velikog iranskog tržišta i izvora nafte i plina za EU nema na vidiku.
I sposobniji od europskog vodstva shvatili bi da su u klopci i da pod svaku cijenu moraju osigurati stabilnost EU-a i socijalni mir, kako bi se izvukli, i da je pametnije ne širiti paniku među europskim građanima u vezi s opskrbom energentima i njihovim cijenama.
Iako se zalihe plina uredno popunjavaju pa su njemačke dosegnule već 75 posto potrebne količine, njemačko i europsko vodstvo svjesno šire histeriju i omogućavaju rast cijena energenata kako bi progurali zelenu agendu. Računaju da će se stanovništvo zbog rapidnog rasta cijena odreći skupog plina i drugih ugljikovodičnih goriva i prihvatiti zelenu energiju koja se predstavlja kao povoljno i čisto rješenje iako je njezina konačna cijena poptuno neizvjesna i možda bude i mnogo veća od cijene nafte i plina. Građane namjeravaju dovesti u situaciju neizvjesnosti i straha za budućnost i izbor između dva zla.
Najslabija karika
U takvoj situaciji, kada vodstvo Njemačke i Europske unije svojim odlukama narušava stabilnost Europske unije, a time i cijele euroatlantske zajednice, ostaje samo opcija intervencije Washingtona. Nije riječ o vojnoj i ekonomskoj pomoći od SAD-a, nego ovoga puta o potrebi političke pomoći savezničkom europskom vodstvu u objašnjavanju širih ciljeva ruskog rata u Ukrajini kojoj europska politička elita svojim dosadašnjim odlukama ide na ruku. U protivnom, ako Europska unija ne zaustavi razbijanje vlastitih redova inzistiranjem na nekakvoj idealnoj demokraciji u svojim članicama i nasilnom guranju provođenja ciljeva zelene tranzicije usred rata u Europi – pri čemu se očito zloupotrebljavaju problemi s nabavom energenata – Washington će, osim financijske i vojne podrške Ukrajini, na leđa dobiti i potrebu održavanja Njemačke i ostalih europskih saveznika na površini. Onih istih koji bi uz Washington i London trebali biti najčvršća karika Zapada, a ovako se iskazuju kao problem i najslabija karika.
Nesposobna Europska komisija
EU čini one dvije nabrojane strateške pogreške i tako radi upravo ono što Putin želi postići svojim velikim hibridnim ratom – oskudicu u redovima neprijatelja, prosvjede stanovništva, potrese političkih i socijalnih sustava država EU-a i Zapada u cjelini i sukobe između država EU-a i cijele Euroatlantske zajednice. Unatoč tomu što je to već svima jasno vidljiva činjenica, Berlin i Bruxelles autistično nastavljaju s rizičnom politikom koja veseli Kremlj.
Vodstvo Europske unije s katastrofalno nesposobnom Europskom komisijom u situaciji kada Europska unija evidentno gubi na ekonomskom planu i kada se tope snovi o njezinoj strateškoj inicijativi na globalnom planu unosi neizvjesnost i najavljuje ekonomsku oskudicu svojim građanima kojima određuju mjere štednje energenata, pa čak i preporučljivog trajanja tuširanja.
Velika cijena promašene politike
Paradoksalno, uopće nije riječ o novcu jer ga Europska unija ima dovoljno za odgovor na krizu, nego o potpuno pogrešnom nastupu prema građanima na koje se pokušavaju preliti posljedice i troškovi desetljećima provođene pogrešne energetske politike, kao i cijena deluzija o brzoj zelenoj tranziciji. Opasan presedan i opasnost za jedinstvo cijele transatlantske zajednice je i odnos prema saveznicima unutar EU-a, prije svega prema Poljskoj i Mađarskoj koje briselska elita uporno maltretira i na koje također pokušava prebaciti dio cijene promašaja njemačke politike i politike vodećih članica Europske unije.
