Niža stopa nezaposlenosti ogleda se kroz nedostatak radnika koji je ponovo tu i poslodavci se moraju snalaziti kombiniranjem rasta plaća (ne bi li preoteli radnike konkurenciji) i pronalaženjem neiskorištenih bazena radnika u drugim bliskim zemljama, od država jugoistočne Europe do Ukrajine. Dakle, svako zlo za neko dobro: plaće će rasti, to će doduše stvarati stalan pritisak na rast cijena koji će samo jednim dijelom poništavati realan učinak nominalno naraslih plaća, no s druge strane poslodavci će biti prisiljeni na to da više investiraju
Pogledamo li reodlijed država članica EU prema visini sezonski prilagođene stope nezaposlenosti u listopadu (Slika 1) shvatit ćemo koliko se Hrvatska brzo oporavila od krize izazvane lockdownom 2020. Stojimo puno bolje od južnoeuropske skupine država predvođene Španjolskom, gdje spor oporavak, rigidna regulacija tržišta rada i visoka javna opterećenja guše zapošljavanje.
Stopa nezaposlenosti od 7% u listopadu Hrvatsku smješta između prosjeka EU (6,7%) i europodručja (7,3%), uz bok Latviji i – uistinu iznenađujuće – dovodi Hrvatsku u bolju poziciju od Finske, Švedske i Francuske.
Slika 1. Sezonski prilagođena stopa nezaposlenosti u listopadu u %
Glavni kratkoročni razlog prikazanog položaja je takozvani V-oporavak od krize izazvane lockdownom. To vidimo na Slici 2. Zahvaljujući V-oporavku, Hrvatska je uz Nizozemsku i Francusku među rijetkim državama članicama u kojima se i zaposlenost i BDP nalaze na razinama iznad predpandemijske 2019.
Rast zaposlenosti u odnosu na 2019. pokazuje da u Hrvatskoj u pandemiji nije, kao u većini drugih zemalja i u SAD-u, došlo do „nestanka“ radnika. Drugdje je, naime, stopa nezaposlenosti niska iako zaposlenost nije rasla jer je u pandemiji došlo do „nestanka“ radne snage – prijelaza ljudi koji još mogu raditi u rane mirovine, sivu ekonomiju ili je došlo do gubitka radne sposobnosti (pasivizacija). Ako već niste, pročitajte analizu o tome kako su zaposleni „nestali“ u pandemiji, osim u Hrvatskoj.
Slika 2. Realni BDP u mlrd HRK po cijenama 2015. (sezonski prilagođeni) 2010.-2021.
Ovime zaključujemo listu dobrih vijesti koje su vezane uz prikazani podatak. Današnji dobar podatak može biti posljedica nekog lošeg procesa iz prošlosti, navodi Velimir Šonje na arhivanalitika.hr.
Prvo, struktura naše nezaposlenosti pokazuje da problem nezaposlenosti relativno najjače pogađa mlade. Hrvatska ima opću stopu nezaposlenosti od 7%, dok je stopa nezaposlenosti mladih ispod 25 godina starosti 20%, dakle 13 postotnih bodova veća od opće stope.
Prosječna stopa nezaposlenosti mladih u EU je 15,9%, dakle svega 9,2 postotnih bodova veća od opće stope nezaposlenosti koja iznosi 6,7%.
Rigidna regulacija tržišta rada je vjerojatno jedan od razloga te razlike: mladi su mobilni, s mladima se radi najviše pokušaja i pogrešaka pri zapošljavanju (jer još ni sami ne znaju točno što žele i što mogu dati), pa ih se zbog toga izbjegava zaposliti onoliko koliko bi ih se zaposlilo da su otpuštanja lakša. No, to je tek jedno moguće objašnjenje.
Drugo je velik udjel turizma u gospodarstvu. Turizam se još nije oporavio do razine iz 2019. (na razini godine je došao malo iznad 80% od razine 2019.), a turizam uglavnom zapošljava mlade ljude. Daljnji oporavak turizma vjerojatno će umanjiti spomenutu razliku.
Treće, Hrvatska je prije zadnjeg velikog vala iseljavanja (2015.-2019.) imala puno više strukturno nezaposlenih radnika, a stope nezaposlenosti su nakon početka duge krize 2009. bile stalno dvoznamenkaste. Položaj na Slici 1 stoga treba promatrati i kao rezultat odlaska velikog broja (uglavnom mladih) ljudi u proteklih nekoliko godina. Da nije bilo vala iseljavanja sada bismo vjerojatno imali 100-150 tisuća više zaposlenih, ali i 50-100 tisuća više nezaposlenih, pa bi stopa nezaposlenosti bila negdje između Italije i Grčke. To bi stvaralo lošiju sliku, ali bismo imali veći potencijal rasta u narednih nekoliko godina (iako taj potencijal ni sada nije loš).
Ovako, nedostatak radnika je ponovo tu i poslodavci se moraju snalaziti kombiniranjem rasta plaća (ne bi li preoteli radnike konkurenciji) i pronalaženjem neiskorištenih bazena radnika u drugim bliskim zemljama, od država jugoistočne Europe do Ukrajine. Dakle, svako zlo za neko dobro: plaće će rasti, to će doduše stvarati stalan pritisak na rast cijena koji će samo jednim dijelom poništavati realan učinak nominalno naraslih plaća, no s druge strane poslodavci će biti prisiljeni na to da više investiraju. Jer, ulaganja u novu tehnologiju, procese i organizaciju mogu stvoriti osnovu za rast dodane vrijednosti iz koje će se isplatiti veće plaće produktivnijih radnika.
