Na današnji dan, 22. listopada 1944., kada su partizanske jedinice ušle u Travnik, dogodio se jedan od najtežih zločina nad Hrvatima Lašvanske doline. Mnogi ovaj dan slave kao dan ”oslobođenja” Travnika. Ipak, teško se može reći za neki događaj da je oslobođenje ako u tom procesu strada oko 3000 nevinih ljudi kao što je bio slučaj u Travniku.
Naime, partizanski odredi su od svog zapovjedništva dobili 48 sati slobodne ruke što su i iskoristili te krenuli masovno ubijati travničke Hrvate. Mnogo je mjesta koja su tih dana natopljena krvlju, a najpoznatija su travnička bolnica (više od 70 ubijenih u postelji) i gradsko sklonište (800 ljudi zatvoreno s miniranim ulazima i izlazima te nakon toga zapaljeni). Međutim, možda najpoznatije mjesto stradanja Hrvata Lašvanske doline jest u Rijama u blizini Novog Travnika, gdje je više od 150 ubijenih u šumi bez ikakvog suda. Za ovaj zločin nitko nije odgovarao.
Kada je riječ o listopadu 1944. treba naglasiti, a mnogi od nas to tek površno znaju, da je to bio strašan zločin, masakr, u kojemu je, prije svega Hrvata – vojnika, zarobljenika, ranjenika, civila, bolesnika… – ubijeno, tvrdi se, a to potvrđuju i brojne povijesne činjenice, gotovo tri tisuće, u samo tri dana klanja i ubijanja nemoćnih, uz dozvolu njihovih zapovjednika.
O tom strašnom zločinu nad Hrvatima skoro 50 godina nije se smjelo ni pisnuti, a od početka 90.-tih o zločinu se počelo govoriti, a Vjenceslav Venco Topalović i Stojan Miloš su o tomu pisali, skupljali dokumente, dokaze, svjedočenja preživjelih. Prije nekoliko godina u tomu im se pridružio i mladi Ivan Zec, travnički Zagrebčanin.
Na žalost, sve to je, imajući u vidu veličinu zločina, malo, pre malo, no treba reći da u onom što su radili, nisu imali odgovarajuću i potrebnu podršku. A bez toga i nisu se mogli očekivati detaljniji, sveobuhvatniji i sustavniji rezultati.
