Miješanje predsjednika države Zorana Milanovića u izbor Glavnog državnog odvjetnika nije nikakvo iznenađenje. Naime, odvjetnik Ante Nobilo davno je optužio jednog od kandidata, Ivana Turudića, da je kao tadašnji predsjednik Županijskog suda u Zagrebu osnovni krivac za izručenje Josipa Perkovića njemačkom pravosuđu.
Turudić je, naime, to izručenje odobrio, odnosno naložio, piše Bože Vukušić na svom Facebooku
Općepoznato je da je Zoran Milanović kao predsjednik Vlade Republike Hrvatske 2013. godine pokušao spriječiti izručenje Josipa Perkovića i njegova šefa Zdravka Mustača donošenjem posebnog zakona – tzv. Lex Perkovića, a od čega je – pod snažnim pritiskom kako hrvatske javnosti tako i Bruxellesa – na kraju morao odustati. Ali ne potpuno.
Prije dvije godine Milanović je, sada kao predsjednik države, u priču zaštite udbaških ubojica uvukao nekoliko hrvatskih generala na čelu, na žalost – s Antom Gotovinom, pokušavši inicirati postupak pomilovanja Z. Mustača i J. Perkovića. Međutim, nakon snažnog protivljenja toj inicijativi u hrvatskoj javnosti, i ovoga se puta morao povući.
Nema sumnje da će Milanović obnoviti tu inicijativu ako mu uspije, ne dao Bog, izboriti još jedan mandat na mjestu predsjednika države.
Međutim, prema nekim pouzdanim informacijama, ni sam Milanović nije siguran da će mu to uspjeti, pa je već dogovorio rezervni „položaj“ s biznismenom iz Šestanovca Stipom Latkovićem.
Latković je pored „Vruje“ vlasnik još nekoliko poduzeća u Dalmaciji, među ostalim i „TV Jadran“. Za vrijeme Jugoslavije bio je direktor predstavništva splitskog poduzeća „Koteks“ u Moskvi, a obiteljski je povezan s Davorom Šternom, nekadašnjim direktorom predstavništva INE u Moskvi i ministrom gospodarstva u Vladi RH.
Sukladno tom preliminarnom dogovoru, Latković će imenovati Milanovića direktorom poduzeća „Vruja“ koje je u posjedu turističkih objekata na obalnom predjelu Dubci koje se nalazi na otprilike pola puta između Omiša i Makarske. Dio tih objekata, doduše, u međuvremenu je srušen jer su bili nelegalno izgrađeni.
(vidi: „Započelo rušenje bespravnih objekata u uvali Vruja u Dalmaciji“, https://www.slobodnaevropa.org/…/hrvatska…/32441890.html)
Prije tri godine objavio sam dokumente koji bi mogli barem dijelom objasniti pozadinu Milanovićevih motiva da štiti udbine ubojice, a to je njihova zajednička pripadnost Partiji (Komunistička partija Jugoslavije – KPJ/Savez komunista Jugoslavije – SKJ).
Milanović je lažno nijekao pripadnost Partiji, ali autentični dokumenti dokazuju ne samo da je bio član Partije, nego i daju naslutiti da je njegova lojalnost jugo-komunističkom režimu moguće imala i još veću, „bezbedonosnu“ razinu.
Iz tog razloga ponavljam dio objave od 8. lipnja 2020.:
– EKSKLUZIVNO – PARTIJSKI DOSJE ZORANA MILANOVIĆA od 8. lipnja 2020.
· ŠUTNJA PARTIJSKOG AKTIVA PRAVNOG FAKULTETA U ZAGREBU od 21. srpnja 2020.
– ZAŠTO MILANOVIĆA SVRBI „LEX PERKOVIĆ“?! od 23. travnja 2021.
Jedna od važnijih podloga za raspravu o lustraciji u Hrvatskoj trebao je biti partijski arhiv. Međutim, njega je SDP kao slijednik Komunističke partije Hrvatske, odnosno Saveza komunista Hrvatske, krio kao zmija noge. Tek prije nekoliko godina vodstvo SDP-a tu je dokumentaciju predalo u Hrvatski državni arhiv. Premda se očigledno radi o ostacima ostataka nekadašnjeg arhiva Centralnog komiteta SKH, u njemu se može pronaći i interesantnih podataka.
Zoran Milanović je u debati za predsjedničke izbore na RTL-u 30. prosinca 2019., polemizirajući s Kolindom Grabar Kitarević o obiteljskom nasljeđu, izjavio da je njegov otac Stipe Milanović „još 1982.“ napustio Partiju i od tada praktički bio nepoćudan za jugo-komunistički režim. Međutim, partijski dosje Stipe Milanovića otkriva da to nije istina, već da je on Partiju napustio tek krajem 1988. te da je u to vrijeme bio jedan od direktora Centra za ekonomski razvoj grada Zagreba.
No, puno važnije od izgovorenih neistina jesu činjenice koje je Zoran Milanović tom prilikom prešutio. A one govore da je on sam bio član Partije od 1985. godine i da je, štoviše, u Partiju primljen za vrijeme služenja vojnog roka u Beogradu. Posebno su zanimljivi podaci iz biografije koju je za tu priliku vlastoručno sastavio, u kojoj je među ostalim napisao:
„Unatoč komunističkim idejnim stremljenjima u mojoj porodici, a samim tim i odgoju, do odlaska u JNA nisam ušao u članstvo SK, prvenstveno iz razloga subjektivne prirode, a to su loš rad partijske organizacije u mojoj školi i mjesnoj zajednici, loš sastav članstva i ostali činioci koji su kod mene stvorili prilično loš dojam o radu SK i samim tim djelovali odbojno. Lično smatram da se takve karakteristike mogu pripisati najvećem broju OOSK u Zagrebu. Inače, moja uvjerenja su izrazito komunistički orijentirana, zahvaljujući prvenstveno odgoju i utjecaju oca i druženju s tom vrstom literature, pa stoga bez lažne skromnosti mogu reći da, iako sam tek nedavno primljen u članstvo, sam s ovom problematikom odlično upoznat i da mi je idejno-politička svijest na visokom nivou“.
Nakon što je JNA oficirima u Beogradu prokazao nedostatke partijske organizacije u Zagrebu, Zoran Milanović je napisao:
„Dolaskom u GMTBR (nap.: ‘Gardijska mehanizovana brigada’ u Beogradu) uvidio sam da ovdje vladaju drugačiji odnosi, te me je sama spoznaja o tome na neki način ohrabrila, a prijedlog za prijem u članstvo kao prvi iz svoje generacije, izuzetno polaskao“.
