Danas, kad se prisjećamo odlaska predsjednika Tuđmana, koji se zbio na današnji dan, prije dvadeset i četiri godine, naviru sjećanja na ono veliko i neponovljivo vrijeme u kojemu je korak po korak utiran put prema pobjedi i slobodi
U jednom od razgovora koje sam imao privilegiju voditi s njim, prije završetka Domovinskog rata, hrvatski povjesničar Zvonimir Kulundćić, kazao mi je, parafraziram: „Znate hrvatska povijest bila je toliko burna, podjednako, dramatična i tragična, kao povijest malo kojeg naroda.
Ta povijesna hrvatska drama u ovo naše vrijeme dobila je svoj krešendo i nadajmo se da će se, u konačnici, sretno rasplesti. Zbivanja iz hrvatske prošlosti kao i ona koja se upravo odvijaju građa su za jednu veliku romanesknu fresku, za hrvatski ‘Rat i mir’. Nažalost Hrvatska nema svog Tolstoja koji bi na uvjerljiv, povijesno utemeljen i umjetnički univerzalan način isklesao takav povijesno literarni spomenik.“
Barem za sad, pokazalo se da je Kulundžić bio posve u pravu. U korpusu hrvatske književnosti pojavili su se, doduše, ne tako malobrojni, povijesni romani. U književnom formatu pisalo se i o Domovinskom ratu. Međutim jedna sveobuhvatna književna romaneskna sinteza koja bi zrcalila sveukupnost hrvatske prošlosti, uključujući i razdoblje Domovinskog rata i uspostave suvremene suverene države Hrvatske, izostala je.
Možda će se u bližoj ili daljoj budućnosti i pojaviti hrvatski Tolstoj koji će ispisati hrvatski ‘Rat i mir’ koji će biti trajnim literarnim spomemnikom neugasivoj težnji, brojčano malog ali po odanosti idealima slobode velikog, hrvatskog naroda.U takovoj, zamislivoj, literarnoj fresci našlo bi se mjesta za nebrojene likove iz hrvatske prošlosti koji su imali zajednički san, san o slobodi. Zajednička im je bila i spremnost da se do kraja žrtvuju za tu slobodu.
Epilog takvog mogućeg literarnog ostvarenja bio bi prikaz zadnjeg desetljeća dvadesetog stoljeća u kojemu je gotovo cijelo jedno tisućljeće sanjana sloboda i ostvarena. Središnji, moglo bi se, bez pretjerivanja, reći grandiozni lik tog epiloga bio bi, nesumnjivo lik prvog hrvatskog predsjednoka Franje Tuđmana.
On je, naime, bio glavnim arhitektom i strategom u ostvarenju hrvatske kuće slobode, suverene države Hrvatske. Danas, kad se prisjećamo njegova odlaska, koji se zbio na današnji dan, prije dvadeset i četiri godine, naviru sjećanja na ono veliko i neponovljivo vrijeme u kojemu je korak po korak utiran put prema pobjedi i slobodi.
Naviru sjećanja na bezbrojne odluke koje je, kao predsjednik Rapublike i vrhovni zapovjednik Hrvatskih oružanih snaga donosio na tom putu i od kojih su mnoge, da su bile pogrešne, mogle biti kobne. Osobno, naviru i sjećanja na osobnu desetogodišnju suradnju s predsjednikom Tuđmanom u vremenu stvaranja države Hrvatske.
Sva prisjećanja koja se javljaju o obljetnici smrti predsjednika Tuđmana, čine življim i stvarnijim događaje kojima je on bio glavnim pokretačem. Nažalost, sjećanje na ono veliko vrijeme ne mogu ukloniti aktualne bojazni i nedoumice u svezi s hrvatskom budućnošću.
Davno je netko mudar rekao kako iza svih pobjeda ali i poraza uvijek stoje ljudi. Iza svih naših pobjeda u Domovinskom ratu i uopće u vremenu stvaranja suverene države Hrvatske stoje veliki ljudi, prije svih hrvatski branitelji, na čelu s predsjednikom Tuđmanom kojeg se danas na poseban nači prisjećamo.
I iza svih današnjih hrvatskih strahovanja i zabrinutosti, koja se javljaju dok svjedočimo masovnom iseljavanju Hrvata iz svoje Domovine, sve bržem izumiranju, sve manjem broju djece u hrvatskim školama i sve masovnijem useljavanju nekih drugih ljudi u ovu našu Hrvatsku, stoje ljudi, ljudi koji su u ovom vremenu na najodgovornijim državnim dužnostima.
Predsjednika Tuđmana pamtimo po pobjedama i neizrecivim radostima kojima su nas te pobjede ispunjale. Po čemu će se pamtiti njegove nasljednike!? Kakvo bi oni mogli zauzeti mjesto u nekom mogućem budućem hrvatskom ‘Ratu i miru’?
Izvor: Drago Krpina
