Nama ne treba vanjski agresor. Jučer sam na tržnici sreo gospođu koja je godinama prodavala mliječne proizvode.
No, ovaj put je vidim da prodaje povrće i pitam pomalo zbunjen pitam što se događa. Reče mi da su imali sedam krava i morali su ih prodati jer više nije bilo isplativo. Prije godinu dana, priča ona, morali su jednom godišnje kontrolirati zdravstveno stanje krava i mlijeko i za sedam kvava platiti 10 tisuća kuna.
Početkom ove godine došao im je dopis kojim moraju pet puta godišnje obavljati kontrolu i za to platiti čak 30 tisuća kuna. Vidim joj u suznim očima tugu i kaže da sada prelaze na povrće jer se od nečega mora živjeti. Malih proizvođača je prije dvadesetak godina u Hrvatskoj bilo čak oko 50 tisuća, a danas svega oko 3500, a oko 50% mlijeka sumnjive kvalitete uvozimo. Koliko se samo mlijeka u prahu uvozi i ovdje miješa s vodom i što mu još sve rade?
Koliko djece pije takvo mlijeko i kako to utječe na njihovo zdravlje i razvoj? Ovih dana je u Primorsko-Goranskoj županiji prestala s radom jedina mljekara koja je poslovala 70 godina i zapošljavala tridesetak radnika i angažirala stotinjak proizvođača mlijeka iz Like. Nama ne treba vanjski agresor jer politiku spaljene zemlje vodi Vlada.
Ne puca se, ali ljudi bježe vani trbuhom za kruhom i žedni pravde i slobode. Ova vlada sistematski nastavlja uništavati svaku proizvodnju i time produbljuje našu ovisnost o uvozu hrane usprkos činjenici da smo nekada bili izvoznici hrane. Takva neprijateljska ekonomska politika prema domaćoj proizvodnji guši poduzetništvo jer mladi ljudi ne vide perspektivu, a strani trgovački lanci forsiraju proizvode iz svojih matičnih zemalja, a profit izvlače u svoje zemlje. Posljedica svega toga je nastavak iseljavanja ljudi, posebno mlađih s čitavim obiteljima.
Vlada sve to zna, ali nastavlja putem plaćenih medija širiti sliku o nekoj drugoj Hrvatskoj i paralelnoj stvarnosti koja očito samo njima odgovara a nama je neprepoznatljiva ali užasno štetna. Vratimo se malim mljekarima. Postoji li rješenje? Iznosim ga ukratko: Svim malim proizvođačima nabaviti mljekomat koji u prosjeku košta oko 150 tisuća kuna, na način da im država subvencionira 50% a oni ostatak otplaćuju bez kamata na rok koji mogu podnijeti.
Ono što je ključno jest obvezati svaku lokalnu jedinicu samouprave da im obvezno i ekspresno osigura lokaciju za postavljanje mljekomata sa dovodom struje i vode. Ako mogu za kioske, mogu i za mljekomate. Tako će se zadržati obitelji na selu, a imat ćemo zdravo domaće mlijeko. Koliko je novca skršeno na bezvezne projekte ili ubacivano u firme miljenika politike – tamo gdje se nije nikako smjelo. Koliko se novca u obliku poticaja prosulo za štale gdje nema krava i zemljište na kojem se ništa nije proizvodilo?
Izvoze se domaći radnici a uvoze strane robe – takva zemlja mora propasti. Ne samo da će izgubiti vlastitu valutu, već će narod izgubiti i državu teško izborenu. Da bi se realizirale ovakve praktične ideje moramo promijeniti ovu štetočinsku vladu koja nas siromaši i sistematski uništava u svim segmentima. Ima još u Hrvatskoj dovoljno stručnjaka koji u razumnom roku sve mogu preokrenuti, a za to je potrebna aktivna podrška građana.
Probudimo se jer rješenja postoje!
