Nova je godina pred nama, 365 ili koliko ono dana (i noći) u kojima nas čeka obnova, a svršetkom prosinca bit će u Zagrebu i Petrinji postavljeni brončani kipovi Andreja I. Obnovitelja. Zasjenit će kipove Franje Tuđmana, čiju stotu obljetnicu rođenja obilježavamo ove 2022. godine, a moj scenarij za igrani film o Franji u Oluji odbio je dični HAVC, navodno po uputama Ministarstva kulture, nije utvrđeno, piše svoj komentar Hrvoje Hitrec za hkv.hr.
O “hrvatskoj” i nepostojećoj kinematografiji u Hrvatskoj
Sada se širi vijest da će film ipak biti snimljen u verziji trenutno nepoznata oblika, s Kevinom Spaceyem u glavnoj ulozi, a taj je glasoviti kazališni, filmski i televizijski glumac kojemu su pokušali uništiti karijeru doputovao bio u Zagreb koji dan prije Nove godine, pa glasi nisu neutemeljeni.
Tako se, eto, u Hrvatskoj treba dovijati da bi se snimilo nešto novo za stotu obljetnicu Franjina rođenja, usprkos državi koju je stvorio i stranci koju je utemeljio. Da, koliko god to idiotima zvučalo skaradno, u manjim državama bez veće ili nikakve filmske industrije, upravo država treba stajati iza filmskih projekata za koje drži (ili bi trebala držati) da čuvaju kolektivno sjećanje kao dio identiteta naroda. A ta svijest ne postoji, nema velikoga, epskog filma o Vukovaru, nema epske sage o Oluji, nema ništa.
Nema igranoga filma o Trpimiru i Branimiru, nema o Zvonimiru, nema o Sigetu, nema o Zrinskim i Frankopanima, nema o Jelačiću, nema o Kvaterniku i Starčeviću, nema o Radiću. Ni o Tuđmanu. Da ne spominjem velikane iz svijeta umjetnosti, čije su biografije i zanimljive i dramatične. Koliko god mi je uvijek mučno kada moram spomenuti Srbiju, ta je država razumjela kako se to radi, snimila nepregledno mnoštvo serija, a i dosta filmova, pa samo čekam kada će snimiti srbijansku verziju Oluje, ali i Vukovara. Jasenovac je već obavila, doduše traljavo.
Glede rata i ratova
Opet smo u vremenima kada se rat sve češće spominje, ne dao Bog da se i dogodi, a kuha se globalno (Ukrajina koju Rusija smatra svojom krajinom, Formoza iliti Tajvan itd.), ali i regionalno, što nas i više zabrinjava. Bačen na marginu pozornosti, “Balkan” se puši od mržnje i navalnih misli, a ako dođu poslanici američki i europski da naprave reda, zadrže se nekoliko dana i kada vide da nisu dorasli niti što razumiju, brzo odlaze, kao što smo vidjeli.
Daytonski ugovori (pariški) o Bosni i Hercegovini, dotično Herceg-Bosni, davno su rasklimani i sada je već postalo teškim i gotovo nemogućim da se u međunarodne dokumente uvrsti rečenica o konstitutivnim narodima. Da, do toga je došlo. Hrvatska država je (nakon dugih godina zločinačkoga nemara prema Hrvatima u Herceg-Bosni) napokon stigla do zaključka da im treba pomoći, a ne odmagati, da oni trebaju njoj koliko i ona njima, da smo dio istoga hrvatskoga narodnog korpusa. Barem nešto.
Barem su u tomu Andrej I. Obnovitelj i zanimljivi oporbeni predsjednik Zoki Zlatousti (ha) na istom valu. Kako će njih dvojica u drugim područjima kohabitirati u novoj godini, lako se dosjetiti, već su staru završili najavom tenkovske bitke koja će završiti slično kao u početku zrakoplovna, pa ćemo se naći, glede sigurnosti, između neba i zemlje, s tim da na nebu još dugo ne će biti aviona, a na zemlji modernijih tenkova.
Ostaju nam pješaci, i to budi nadu. Najbolji pješaci (i u povijesti konjanici) na svijetu. S tim u svezi, zašto ne bismo opet uveli konjicu, pitam ja. Ako imamo konje u visokoj politici, nema razloga da ih nemamo u vojsci.
Što Hrvatskoj preostaje?
Nada, kao i uvijek. Narod nade, narod koji se uvijek nada. Očito nismo izabrani narod, ni odabrani, ni nebeski ni božanstveni, za razliku od nekih. U knjizi mojega pokojnog prijatelja biskupa Bogovića Srpsko pravoslavlje i svetosavlje u Hrvatskoj može se naći bilješka s jednoga od mnogih sastanaka katoličkih i pravoslavnih velikodostojnika u ratno doba (održavani u Austriji, Švicarskoj, Mađarskoj).
Bilješka govori o sastanku u Pečuhu 1992. kada je tadanji episkop budimski definirao koji su narodi obdareni, jer im je Bog dao neke posebne talente. Znači ovako: Židovi, Grci, Indijci, Rusi, Arapi, Armenci i Srbi. Potonji su zato predodređeni da vladaju južnim Slavenima, kako je tumačio obožavatelj Hitlera, episkop Nikolaj Velimirović. Dakle i Hrvatima, a ako u nekim razdobljima baš ne mogu sami vladati u Hrvatskoj onda su barem u koaliciji. Kao sada, primjerice.
Hrvati su iz rečenoga nabrajanja talentiranih izostavljeni jer Bog tada još nije razmišljao o nogometu. Ali nam je ipak ostavio dar nad darovima – talent za improvizaciju. Mi isprva uvijek dugo gubimo, ali na kraju uvijek brzo pobjeđujemo. Naknadne analize ne pružaju odgovor kako to uspijevamo. Samo Bog zna kako.
Sretna vam 2022. Nije počela posve loše – u nekim rodilištima pojavili su se neki novi mali ljudi, u većem broju no što se pretpostavljalo. Još Hrvatska nij propala. Čeka nas velika budućnost, a i već sada su Hrvati predsjednici u dvije države, bit će još, s hrvatskim članom predsjedništva BiH i tri. Idemo dalje.
Autor : Hrvoje Hitrec / više na hkv.hr
