Hrvanje i majmuniranje s klincima, to mi je kao ocu draže od bilo koje druge aktivnosti s njima. Koliko god bio umoran od posla, to je jedna od rijetkih stvari za koje sam uvijek raspoložen. Pored toga, istraživanje je pokazalo da hrvanje s djecom ima evolucijsku i odgojnu funkciju. Suprotno od mišljenja da ovakve aktivnosti u djeci potiču nasilje i impulzivnost, one zapravo djeci pomažu u emocionalnom, psihološkom i fizičkom razvoju. Pa na koji se to način konkretno postiže?
Potiče dječju otpornost i prilagodljivost
Gruba igra i hrvanje s djecom tjera ih da se snalaze u nepredviđenim situacijama, da ustanu nakon što ih se sruši, da ne gube volju nakon poraza. Ovakav oblik igre s djetetom možemo promatrati kao svojevrstan evolucijski trening koji ih tjera da se prilagođavaju nepredvidljivim situacijama. Koliko god ovo možda zvučalo bezazleno i djetinjasto, ovakav oblik „treninga“ doista tjera djecu da podsvjesno uče nositi se s nenadanim promjenama i preprekama, kako u igri, tako i kasnije u odraslom svijetu.
Uči ih nositi se s porazom
Ne biste smjeli djeci uvijek dopuštati da vas pobjede, štoviše, natjerajte ih da se namuče da dođu do pobjede. Igra je zabavan način kako naučiti dijete da je poraz nešto privremeno, a pravu pobjedu odnosi onaj tko je uporan, tko ne posustaje i uči iz svojih grešaka. Prilagodljivost će im također pomoći u tome da se nakon poraza vrate u igru i ostvare svoj cilj zahvaljujući upornosti i prilagodljivosti.
Gradi društvene vještine
Pogrešno je stajalište nekih roditelja, posebno zabrinutih mama, koji misle da će poticanje ovakve igre od njihove djece stvoriti „nekontrolirane divljake koji će kasnije završiti u popravnom domu“. No to jednostavno nije tako, a to potvrđuju i istraživanja. Djeca koja često s roditeljima i sa svojom braćom sudjeluju u hrvanju, natezanju, grubljoj ali odmjerenoj igri, obično su društveno i emocionalno prilagodljivije osobe.
Ponajprije, oni kroz igru uče razliku između igre i stvarne agresije, a također se u velikoj mjeri uče interpretaciji tuđih obrazaca ponašanja, što je iznimno bitno za kasnije snalaženje među ljudima. Također uče granice prihvatljivog ponašanja, ako počnu biti pregrubi ili zlobni, na vama je kao odgajatelju da im skrenete pozornost na to i objasnite zašto je to loše, te kako bi se trebali ispravno ponašati.
Potiče fizičku aktivnost
Treba li uopće nešto reći na ovu temu? Istraživanja su pokazala da upravo razina aktivnosti roditelja uvelike utječe i određuje razinu aktivnosti djece kad odrastu. Ako želite da vaša djeca budu zdrava, aktivna, fizički spremna, onda najprije vi morate biti takvi, vi ste njima uzor. Nije li bolje razbacati se sa svojim klincima po podu i krevetu umjesto da sjedite zajedno s njima na kauču i buljite u TV ili mobitel?
Gradi prisnost i odnos između roditelja i djeteta
Sreća koju vidim u očima svojih klinaca kad počnem trčati za njima oko stola ili kad „padnem“ na pod a oni navale skakati po meni – neopisivo. Jednako tako još i danas, nakon gotovo 40 godina, sjećam se svojih trenutaka igre sa svojim ocem, koji su mi ostali kao neizbrisiv trag i dio mene. Kroz ovakvu prisnu igru osim međusobnog zbližavanja stvara se i osjećaj povjerenja kod djeteta. Kada ga visoko podignete u zrak, okrenete naopačke, ono i dalje zna da je sigurno u vašim rukama bez obzira koliko to njemu opasno izgledalo. Vaše dijete zna da ste vi uz njega, kako sad tako zauvijek.
