Domovina

Glavni problem BiH: Zašto javnost zna za Kordića, a ne i za Grebenar?

Glavni problem u BiH jest što jedni druge ne slušamo i što se, u načelu, gotovo nikada ne pokušamo staviti u poziciju onoga drugoga. To se tako jasno vidi i u slučaju pojavljivanja snimka Daria Kordića.

PIŠE: Josip Vajdner, Katolički tjednik

Najlakše se posvađati. Dovoljno je da nam se nešto, čak iz domena svakodnevice, ne sviđa, pa da od toga napravimo problem, a kamoli kada je riječ o bitnim stvarima. Zemlja različitosti kao što je Bosna i Hercegovina nudi nebrojeno mnogo takvih banalnih, ali i životnih razloga za prepiranja, svađe i stvaranje nemira – da je potrebno uistinu dosta mudrosti kako bi se na prostorima koje nastanjuju mržnjom izranjene duše, gradio mir i sigurnost.

„Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća“, kazat će nenadmašni Meša Selimović u romanu Derviš i smrt. No, kao i u obiteljskom životu, tako je i u društvenom, glavni problem što jedni druge ne slušamo i što se, u načelu, gotovo nikada ne pokušamo staviti u poziciju onoga drugoga – kojega najprije trebamo promatrati sugovornikom, a ne suparnikom.

Isus Krist je dao jednostavno načelo: „Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci“ (Mt 7,12). To je nedvojbeno i put kojim je ići ako imalo razumnosti i dobronamjernosti ima u nama. Međutim, svako malo se pokaže koliko smo daleko od toga i kako još uvijek rezoniramo prema načelima isključivosti i t(o)rovanja: „naši“ i „vaši“.

Razumljive su reakcije Bošnjaka

Upravo se to ponovno moglo osjetiti ovih dana kada se u javnosti pojavio snimak civilnoga vođe Hrvata Lašvanske doline iz doba posljednjega rata Daria Kordića koji je na nekom očito privatnom druženju (prošle godine?) kazao kako bi „opet sve ponovio“ .

„Pitao me naš prijatelj sa sjevera Hrvatske, naše integralne, sad, ovdje u tišini: ‘Je li vrijedilo zatvora, je li vrijedilo rata?’ Ja sam mu rekao – sve bih ponovio, ni sekunde ne bih zamijenio, svaka je sekunda vrijedila“, kazao je Kordić kojega je Haški sud osudio na 25 godina zatvora ponajviše zbog zločina koje su postrojbe HVO-a 16. travnja 1993. počinile u selu Ahmići kada je ubijeno 116 Muslimana (danas Bošnjaka), od čega 32 žene i 11-ero djece mlađih od 18 godina.

Neovisno na kontekst rečenoga, razumljivo je kakve su se emocije – a emocije nikada nisu primarno vođene razumskim argumentima – probudile kod onih koji su to zlo pretrpjeli, kao i kod onih koji su dio istoga naroda.

Jasno je kako su odreda bošnjačke političke stranke, pojedinci i vjerske vođe, reagirali osuđujuće. Reisul-ulema Islamske zajednica u BiH Husein ef. Kavazović čak je izrekao „prokletstvo zločincima, onima koji ih veličaju i onima koji na to pristaju“.

Premda katoličkoj misli i praksi nije svojstveno ikoga proklinjati, nego štoviše i za vlastite progonitelje moliti (usp. Lk 6,28), može se razumjeti takav stav ljudi koji su u posljednjem ratu otrpjeli veliko zlo.

Zato zbilja u drugi plan padaju i pitanja na što je Kordić zapravo odgovarao kada je rekao da bi „sve ponovio“, kao i kakva je njegova presuda u Haagu i hoće li se nekada u budućnosti otkriti da je osobno mogao proći bez etikete „ratnog zločinca“ da je na Sudu zauzeo drugačiji stav…

Zašto javnost zna za Kordića, a ne i za Grebenar?

Dok shvaćamo kako ovakve i slične izjave i postupci u oko i srce ubadaju mnoge Bošnjake, i kako zajedno s njima tu bol moramo osjetiti, istodobno smo dužni kao „sugovornici u dobru“ kazati i što nas kao Hrvate u tom kontekstu boli te zamoliti da se pokušaju staviti u našu poziciju.

Ne idući u širinu i ne podsjećajući na zlo koje je hrvatski narod u Lašvanskoj dolini, 1993.-’94. okružen sa svih strana brojno nadmoćnijom bošnjačkom Armijom (omjer je bivao i 10:1), doživio i preživio, valja samo – u okviru konkretnoga slučaja – ukazati na jednu gorku činjenicu.

Ona kaže kako se navedeni snimak pojavio onoga dana kada su Hrvati u Vitezu obilježavali 30 godina od ubojstva osmero djece, koja su se u večernjim satima toga 10. lipnja 1993. bezbrižno igrala kada je oko 20:45 h (!) doletjela granata s položaja Armije BiH. Kako to da se u javnosti najedanput počelo pričati o Kordiću umjesto o tada devetogodišnjoj Augustini Grebenar i njezinu 12-godišnjem bratu Velimiru; 10-godišnjem Borisu Antičeviću; kao i 12-godišnjem Milanu i 18-godišnjoj mu sestri Sanji Garić te 15-godišnjacima Draganu RamljakuDraženki Čečuri i Sanji Križanović

Razumijemo da kod Bošnjaka postoji ogromna bol i osjetljivost za žrtve u Ahmićima. Ali ova djeca zasigurno s tim zločinom nemaju veze niti su i u kojem obliku kriva.

Štoviše, nešto od ovozemaljske istine i pravde dočekale su bošnjačke žrtve u Ahmićima. Osmorica Hrvata iz Lašvanske doline osuđena su na ukupno 107 godina zatvora. Dakako da to neće vratiti vrijeme i učiniti da ožive oni koji su bestijalno ubijeni. Ali jest proizvelo da je barem prepoznato tko su žrtve i tko su ubojice.

To se u slučaju osmero nevine djece nikada nije dogodilo. Njihovi „duhovi još lutaju poljima“; kao i „duhovi“ Križančeva Sela, Buhinih Kuća, Šušnja, Dusine…i drugi mjesta u Središnjoj Bosni gdje su domaći muslimani i pridošli mudžahedini izvršili pokolje nad Hrvatima.

Zločinci će sigurno odgovarati pred Bogom

I baš u trenutku kada je bh. javnost trebala o jednom takvom u nebo vapijućem zločinu nad djecom govoriti i zahtijevati da pred lice pravde konačno budu izvedeni izvršitelji i nalogodavci, uslijedilo je „zamagljivanje“. I naravno da nas to vrijeđa i boli.

Stoga cjelokupnu situaciju ne možemo drugačije shvaćati nego kao ruganje ljudskosti i pljuvanje u lice žrtvama i njihovim živim srodnicima, pa i cijelom narodu. Jer teško se oteti dojmu da je snimak Daria Kordića slučajno došao baš u to vrijeme i „anestezirao“ mozak i srce onih od kojih Hrvati nakon tri desetljeća očekuju sućut i u konačnici istinu i pravdu.

To što su Hrvati u ratu počinili zločine nad Bošnjacima, ne daje Bošnjacima za pravo i danas sve promatrati iz pozicije ekskluzivne žrtve – kao da bošnjački zločini nisu „ništa“ te ih još uvijek valja pravdati upirući prstom: „Vidi što ste vi uradili!“

Međutim, to što ovozemaljski sudovi nisu izrekli kazne zločincima među Bošnjacima, ne znači da oni uistinu nisu zločinci i da pred licem Božjim neće odgovarati, kao i oni koji ih danas veličaju i oni koji na sve to pristaju.

Stoga, kada se zlo posijano u posljednjem ratu promatra s naše vremenske distance, svakomu tko iole ima zdravorazumskoga rezoniranja i čestitosti u sebi, trebalo bi biti jasno kako današnja generacija svih naroda koji u BiH žive, mora učiniti sve – a to prije svega znači čuti jedni drugi i staviti se u poziciju sugovornika – da se nikada slično ne bi ponovilo na ovdašnjim prostorima, kako se događalo 1990-ih.

Jer očito je da ljubav prema ovoj našoj mrtvaji, kako reče Meša, mnogima već nije dovoljna da si opravdaju svoj ostanak ovdje.

www.crodex.net

POŠALJITE NAM VAŠU VIJEST

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Back to top button