Sutra je 28. godina od tragične smrti Dražena Petrovića
Nepunih mjesec dana nakon posljednje NBA utakmice koju je odigrao za New Jersey Netse u play-offu 1993.,Dražen Petrović se zajedno s hrvatskom reprezentacijom zaputio se u poljski Wroclaw, na kvalifikacije za Europsko prvenstvo u Njemačkoj. Draženu ništa nije bilo teško, pa tako ni igranje za Hrvatsku na kvalifikacijama za EP. Realno, Hrvatska bi se i bez njega plasirala lakoćom na EP, ali Dražen je i na tom kvalifikacijskom turniru želio igrati iako je još vukao ozljedu koljena od nekoliko mjeseci ranije. Dok danas mnogi igrači odbijaju igrati za Hrvatsku zbog umora ili privatnih obveza, Draženu kao istinskoj superzvijezdi ništa nije bilo teško. Reprezentacija mu je bila svetinja. Iz tog vremena datira njegova izjava (izvor legendarni šibenski novinar Ivo Mikuličin):
‘Kad je stigao na zadnji turnir u životu, održan u poljskom Wroclavu, njega i ostale reprezentativce Hrvatske dočekao je katastrofalan smještaj u hotelu D kategorije sa zajedničkom upotrebom WC-a i kupaonice za cijeli kat! Dok se ondašnji izbornik Mirko Novosel preznojavao, bojeći se reakcije hrvatskih NBA zvijezda, ljutiti Dražen je sve ušutkao rečenicom: ‘Kad naši vršnjaci koji brane Hrvatsku mogu čučati mjesec dana u rovovima, možemo i mi izdržati pet dana u ovom hotelu!’
Podsjetimo također na jednu zanimljivost, kada je Dražen prvi put doputovao u Chicago, za vrijeme agresije na Hrvatsku, prišao je službenom spikeru utakmice i tražio javnu ispravku: ”Ja nisam Jugoslaven, ja sam Hrvat.” Od tog trenutka nitko ga više nije zvao Jugoslavenom u NBA.
To samo dokazuje kakav je Dražen bio domoljub. Uostalom, poznato je kako je tijekom domovinskog rata Dražen iskoristio tri slobodna dana tijekom NBA sezone kako bi posjetio prijatelje u Zagrebu i Šibeniku koji su branili Hrvatsku.
Vijest o smrti u crno je zavila hrvatski sport, ali i našu domovinu i hrvatski narod. Domovinski rat bio je u punom jeku i Draženova pogibija teško je pala našem narodu. Koliko je Draženu značila Hrvatska, dovoljno govori i činjenica da je igrao u nevažnoj utakmici protiv Slovenije. Već smo bili izborili plasman na EP, ali Dražen je svejedno htio igrati tu utakmicu u Poljskoj.
Nije trebao biti tamo, ali htio je biti, htio je igrati za svoju državu. Europsko prvenstvo nekoliko tjedana kasnije nije dočekao.
U Frankfurtu je dugo razmišljao hoće li s ostatkom momčadi sjesti na avion ili ipak krenuti automobilom. Odlučio se na drugu varijantu, nažalost, to je za njega bila kobna odluka.
Iako današnja generacija nije živjela s Draženom, muškarcem dječačkog osmijeha, koji je baš poput Petra Pana odbio odrasti, priču o Draženu znaju svi, kao što će znati i oni koji dolaze nakon nas. Ako ništa drugo barem toliko možemo učiniti kako bismo se odužili sportskom velikanu koji je ispričao najljepšu priču naše mladosti, koja uz Dražena, toliko godina kasnije, nikad ne prolazi.
Dražen je antologija, legenda koja zivi,on je pravi idol on je institucija !
