S dr. sc. don Damirom Šehićem, profesorom moralne teologije i bioetike s Teološko – katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru, razgovarali smo o slučaju koje već više dana izaziva prijepore u hrvatskoj javnosti. O krštenju djece koju odgajaju partneri u istospolnim zajednicama.
Nametnulo se pitanje – mogu li osobe koje odbijaju moral i nauk Katoličke Crkve odgajati dijete u vjeri Crkve?
Podsjećamo, slučaj je došao u središte pozornosti kada je župnik u Župi svetoga Križa u Rijeci na društvenim mrežama poželio čuti mišljenje prijatelja o ovoj temi u okviru sinodalnog hoda, na kojem je sada Crkva, da i vjernici laici daju svoj doprinos sinodi. U razgovoru za medije župnik Kristijan Zeba istaknuo je da su svi odgovori bili emocionalni, na strani djeteta, smatrajući da bi dijete trebalo biti kršteno. Dodao je da se nije vodilo računa da je tu problem zajednice koja ne može posvjedočiti da će dijete biti odgajano u duhu kršćanstva. Podsjetio je na Zakonik kanonskog prava koji određuje da je, kako bi se dopustilo krštenje dijeta, potrebno postojanje osnovane nade da će biti odgajano u katoličkoj vjeri.
O ovom se slučaju službenim priopćenjem oglasio riječki nadbiskup koadjutor, mons. Mate Uzinić pozivajući istospolni par na osobni razgovor i da se jave u Ured koadjutora Riječke nadbiskupije.
Sam vlč. Zeba pojasnio je za jedan dnevni list kako mu se nije osobno obratio istospolni par već je upit dobio preko prijatelja. No više nije htio reći jer im štiti privatnost.
Kako je ovaj slučaj podosta zbunio javnost, kako opću tako i vjersku, potražili smo odgovore na pitanja u našem razgovoru s uglednom znanstvenikom dr. sc. don Damirom Šehićem.
Zašto istospolna zajednica nema jednak status kao brak muškarca i žene u Crkvi?
Dr. sc. don Damir Šehić: Prije svega, važno je naglasiti kako je svaki čovjek jednako vrijedan, ima isto ljudsko dostojanstva i vrijedan jednakog poštovanja. Ideju da je svaki čovjek jednako vrijedan dugujemo judeokršćanskoj kulturi. Iz nje je proizišla ideja božanske iskre u čovjeku, odnosno čovjek kao slike Božje – Homo imago Dei. Ta teološka slika nam govori o otajstvenom pogledu na čovjeka i njegovu narav.
Čovjek koji je stvoren, ujedno predstavlja središnjicu Božje pažnje i ljubavi. Vrhunac ljubavi prema čovjeku koncentriran je u događaju otkupljenja na križu, ali i u svim darovima koji proizlaze iz Uskrsnuća. Iz te svijesti Božjeg stvaranja i otkupljenja čovjeka, Crkva crpi nauk o čovjeku. Čovjek kao kruna stvaranja zaokuplja svu Božju pažnju te postaje izvor života i ljubavi.
To poslanje života i ljubavi čovjek ostvaruje u obitelji, kako već starozavjetna vjera svjedoči stvaranjem Adama i Eve, što je Isus Krist u novozavjetnom govoru uzdignuo na razinu nerazrješivosti, osobito vidljivo u odgovoru farizejima „Od početka ne bijaše tako.”(Mk 10,8)
Isus Krist je jasan i nedvosmislen, kao i cijela Crkvena tradicija još od svetog Pavla koji brak vidi kao sliku Krista i njegove Crkve (Ef 5,32). Sam Bog je začetnik braka, kako kaže Gauduim et spes u br. 48. Brak je intimna zajednica bračnog života i ljubavi te čvrsta ustanova po božanskoj uredbi; po svojoj prirodnoj svojstvenosti usmjeren k rađanju i odgoju djece; u koju ulaze muškarac i žena koji postaju jedno tijelo (Mt 19,6)
Brak koji predstavlja uzvišenu kategoriju zajedništva između supružnika predstavlja posebno mjesto ili jedino mjesto kako kaže Ivan Pavao II. u Familiaris Consortio. Brak se ne smije promatrati kao nametnuta državna ili kulturološka kategorija. Čije je značenje i vrijednost iscrpljena i više nema nikakvo značenje u današnjem vremenu. Brak je potrebno promatrati kao unutarnji poticaj na zajedništvo i ljubav između Boga i ljudi. Bračna ljubav nije puki nagon naravi i osjećaja, nego je istovremeno i osjetilna i duhovna. Ona je vjerna i plodna ljubav jer se ne iscrpljuje u zajedništvu bračnih drugova nego se nastavlja budeći nove živote.iii
To je temelj kršćanske antropologije i istine o čovjeku, koja ostaje nepromijenjena. Na takav su sakrament ženidbe pozvani svi ljudi bez iznimke. Svaka zatvorenost životu ili umanjivanje dobra supružnika nije u skladu s naukom Katoličke Crkve.
U tom kontekstu, homoseksualne zajednice odstupaju od Božje zamisli. Kongregacija za nauk vjere svojim je dokumentom iz 1975. Persona Humana – Izjava o nekim pitanjima seksualne etike detektirala problem „snishodljivog potvrđivanja. Čak i potpunog opravdavanja homoseksualnih odnosa između pojedinih ljudi. To čine protiveći se stalnom učenju Magisterija i moralnom senzusu kršćanskog naroda”.iv
Dokument donosi kako se s njima treba postupati s razumijevanjem i podržati ih. U nadi da će prevladati svoje osobne poteškoće. Nadodaje da se „ne može upotrijebiti nikakva pastoralna metoda koja bi dala moralno opravdanje ovim djelima (…), jer su prema objektivnom moralnom poretku homoseksualni odnosi čini kojima nedostaje bitna i neophodna svrha.”
Tradicija i nauk Crkve ima jasan stav od početaka, točnije svetopisamskog vremena sv. Pavla koju isto osuđuje kao ozbiljnu moralnu izopačenost i čak prikazuje kao žalosnu posljedicu odbacivanja Boga (Rim 1,24-27). Katekizam Katoličke crkve u broju 2357 donosi:
„Oslanjajući se na Sveto pismo, koje ih (homoseksualnost) prikazuje kao teško izopačenje, Predaja je uvijek tvrdila da su »homoseksualni čini u sebi neuredni«.
Protive se naravnom zakonu. Oni spolni čin zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti te ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni.”v
Svetopisamski navod o moralnom neredu homoseksualnosti ne dopušta zaključiti kako su svi oni koji pate od ove anomalije osobno odgovorni. No potvrđuje se činjenica kako su homoseksualni čini intrinzično poremećeni i Crkva ih ne može odobriti. Katekizam kaže kako su „homoseksualne osobe pozvane na čistoću”.vii
Unatoč tome što je nauk Katoličke Crkve jasan i doktrina precizno artikulirana, uočavamo kako nedostaje jasnoće teološkog govora u ovim situacijama. Isto ukazuje na krizu moralne teologije. Nju je detektirao i kardinal Robert Sarah koji u svojoj knjizi Zamalo će večer i dan je na izmaku, navodeći kako „kriza fundamentalne moralne teologije dolazi od pomutnje oko pojma dobra. Moral nema za cilj izvana nam nametnuti neki zakon koji prisiljava. On nam pokazuje put prema našem dobru”.viii
Kršćanski moral ne može prihvatiti utjecaje konsekvencionalizma prema kojem ništa nije dobro ili zlo u sebi, nego dobrota čina ovisi o njegovoj svrsi i posljedicama.
Ivan Pavao II. se u enciklici Veritatis splendor jednako tome protivi navodeći „okolnosti ili namjere nikada neće moći pretvoriti neki nutarnje zao čin putem njegove dobre svrhe u ‘subjetivno’ dobar ili obranjiv kao izbor”.ix
Takve intelektualne konstrukcije koje suprotstvaljaju konkretne situacije onome što propisuje moralni zakon. A koje se često odijevaju u ruho milosrđa pokazuju kako ne „vjeruju da je zakon Božji jedino istinsko čovjekovo dobro”.x
Ne postoji dakle, nijedna situacija u kojoj bi bilo nemoguće primijeniti moralno pravilo. Riječima kardinala Saraha „suprotno bi značilo da Stvoritelj proturječi sebi i od nas traži da idemo protiv mudrog reda koji je sam upisao u Stvorenje.
Mogu li osobe koje žive u registriranoj istospolnoj zajednici krstiti dijete, s obzirom na to da Zakonik kanonskog prava kao jedan od uvjeta navodi postojanje osnovane nade da će biti odgajano u katoličkoj vjeri?
Dr. sc. don Damir Šehić: Zakonik kanonskog prava Rimske Crkve je taj koji zahtjeva ostvarenje određenih uvjeta za dopuštenje krštenja. Jer je iz perspektive kanonskog prava krštenje službeni čin ulaska u Katoličku Crkvu. Zakonik kanonskog prava u Kan. 868 – § 1. navodi: “Da bi se dijete dopušteno krstilo, potrebno je:
1° da pristanu roditelji, barem jedno od njih ili tko ih zakonito zamjenjuje;
2° da ima osnovane nade da će biti odgajano u katoličkoj vjeri; ako te nade nema, neka se krštenje prema propisima krajevnog prava odgodi pošto se razlog obrazloži roditeljima.
Stavak § 2. donosi kako je u smrtnoj pogibelji dopušteno krstiti dijete katoličkih, dapače i nekatoličkih roditelja i protiv volje roditelja.xi
Crkva, kojoj je misija evangelizacija i učiniti sve ljude Kristovim učenicima prema njegovom nalogu, ipak postavlja neke uvjete za krštenje koji moraju biti zadovoljeni. Potreban je pristanak roditelja, barem jednoga ili skrbnika te osnovana nada ili moralna sigurnost za odgoj djeteta u katoličkoj vjeri.
Spomenuta osnovana nada da će dijete biti odgajano u katoličkoj vjeri nije neki prazni formalni uvjet, nego ozbiljni kriterij kojim se osigurava pomoć roditelja u razvoju krsne milosti. Odrasli ljudi se kao katekumeni krste nakon što su upoznali i ispovjedili vjeru Katoličke Crkve u kojoj se krste, dok se dijete krsti u vjeri roditelja te je potreban katekument nakon krštenja. Dakle, vjera roditelja (ili kumova) nazvana je zamjeničkom, vikarnom vjerom. Kum predstavlja tek pomoć roditeljima u odgoju u vjeri te zajedno s roditeljima na samom obredu ispovijeda vjeru Crkve u kojoj se dijete krsti. (Red krštenja, Opće napomene, 8-9).
Osnovana nada je bitan element, pri čemu roditelji i kumovi moraju biti postojani vjernici sposobni i spremni pomoći novokršteniku, a njihova zadaća nije minorna nego je, kako Katekizam kaže „njihova je zadaća prava crkvena služba – officium”.xii
Osnovana nada za odgoj u Katoličkoj vjeri, čime se osigurava postojanje roditeljske i kumske crkvene službe odgoja, zapravo je pravni minimum za podjelu sakramenta krštenja. Ta se nada ne mora ostvariti, a kako vidimo u mnogim slučajevima i nije, te mnoga djeca nisu odgajana u vjeri, no ona mora postojati.
Roditeljska vjera u kojoj se dijete krsti, mora pak biti vjera Crkve, ne bilo koja vjera, ne vjera magijskih čina, nego vjera Katoličke Crkve koju roditelji i kum ispovijedaju na obredu, prihvaćajući sve istine vjere, moral i nauk Katoličke Crkve.
Uzmemo li u obzir poziv kršćanima na život u skladu s Božjim nacrtom za muškarca i ženu u bračnoj ljubavi, svaki pokušaj organiziranja zajednice u protivnosti tom Božjem naumu, Katoličkom je nauku strana.
Homoseksualnost i drugi oblici spolnog opredjeljenja koje proklamira LGBTIQ+ ideologija pogrješna je u tome što potiče čovjeka da niječe vlastitu narav, da se pobuni protiv nje proglašujući kako mu ona nije dana – darovana, nego da ju on sam sebi kreira ili proizvodi.xiii Utoliko je takav oblik življenja protivan naravnom zakonu i direktna pobuna protiv Boga, kako upozorava sveti Pavao i ponavlja Katekizam u br. 2357.
Kako, dakle osobe koje možda vjeruju u Krista, ali žive neprihvaćajući njegov nauk i moralni zakon sadržan u vjeri Katoličke Crkve, mogu odgajati dijete u vjeri iste Katoličke Crkve od koje traže krštenje?
S obzirom na različita mišljenja kojih smo svjedoci, moraju li se vjernici držati Katekizma i moralnog nauka Crkve? Postoji li dio u kojem se možemo ne slagati?
Dr. sc. don Damir Šehić: U ovom se pitanju ogleda nekoliko karakteristika postmodernog mentaliteta današnjeg čovjeka koji sve odabire i organizira prema vlastitim afinitetima i odbacuje njemu nepoželjno, te sam sebi kreira vlastiti Credo. Pojava je to koja se vidi sve više i u Katoličkoj crkvi, te mnogi kršćani u njoj sve više gledaju ljudsku stvarnost. O toj horizontalističkoj viziji Crkve govori i kard. Sarah koji smatra da je ona dovela do želje da se crkvene strukture urede po uzoru na strukture političkih zajednica. „Ako je Crkva samo ljudska tvorevina koju nije izravno ustanovio Krist, ona se mora neprestano premišljati, preuređivati u skladu s racionalnim zamislima koji odgovaraju potrebama trenutka”.xiv
Takva postmoderna horizontalna vizija Crkve koja je prekinula doticaj i svijest o transcendentom, koja nije svjesna da Kristova crkva nije demokratska nego sakramentalna, ne može razumjeti kako je autoritet Krist. Imati Krista za autoriteta znači ući u položaj služitelja, lišiti se svojih osobnih ideja, svojih pretpostavki i svojih ukusa.
Očita je kriza vjere kojoj je nestalo nadahnuća jer se ne rađa u susretu sa živim Bogom. Tako se čini da nam kršćanska vjera nešto oduzima i priječi. Toj krizi vjere papa Franjo govori „Svjetlo vjere posjeduje jedinstveno obilježje koje je sposobno prosvijetliti cijeli ljudski život”.xv
Kršćane obvezuje cjelokupni nauk Katoličke crkve, njezin polog vjere objavljen u Kristu i predan apostolima i Tradiciji crkve. Stoga nije moguće odabrati elemente koji nam se sviđaju, a one koji nam ne odgovaraju odstraniti, to nalikuje na rasprodaju katoličkog nauka.
Objava koju smo primili temelj je jedinstva Crkve, a jedinstvo vjere pretpostavlja jedinstvo učiteljstva. Kada nam se nudi neko novo naučavanje, ono uvijek mora biti protumačeno u povezanosti s onim koje mu je prethodilo, pri čemu je dragocjena misao pape emeritusa Benedikta XVI. o hermeneutici kontinuiteta, koja je uvjet jedinstva. U tom kontekstu kard. Sarah kaže „Mi (pastiri) kršćanskom narodu dugujemo jasno naučavanje, koje je čvrsto i postojano. (…) Tko hoće medijsku popularnost na štetu istine, vraća se na Judin obrazac”.xvi
Saznali smo i kako je dijete začeto umjetnom oplodnjom. Ima li to veze?
Dr. sc. don Damir Šehić: Katolička crkva je jasna u nauku o ispravnoj regulaciji poroda i o tome preporučujem encikliku pape Pavla. VI. Humanae vitae – Ljudski život, u kojoj učiteljstvo donosi ispravno shvaćanje odgovornog roditeljstva te poštivanje naravi i svrhe bračne ljubavi i rađanja djece. Ljudski život je svet i nepovrediv jer od samog svog početka zahtjeva stvaralački Božji zahvat.xvii
Umjetna oplodnja koja odvaja dva vidika bračnog čina sjedinjenje i rađanje, kao i svaka manipulacija ljudskim embrijima, protivi se Božjem naumu i krši dostojanstvo ljudske osobe koja nastaje začećem. No, unatoč ljudskim manipulacijama koje Crkva ne odobrava, svaki ljudski embrij, fetus i kasnije rođeno dijete je jedinstvena i neponovljiva ljudska osoba, sa svim ljudskim pravima i punim dostojanstvom. Utoliko, činjenica što je dijete začeto umjetnom oplodnjom nema kvalitativni značaj.
Koji je prostor za djelovanje konkretno u ovom slučaju homoseksualnog para koji traži od Crkve krštenje za svoje dijete?
Dr. sc. don Damir Šehić: Sadržajno smo se već na više načina dotaknuli tog slučaja. O njemu se teško može objektivno prosuditi i na teorijskoj razini, jer nam nedostaju ključne informacije poput one je li biološka majka djeteta uopće krštena. Stoga, bez osvrtanja na taj slučaj konkretno, osvrnut ću načelno o spomenutoj situaciji.
Prije svega, važno je uočiti tri perspektive koje su ujedinjene u ovom slučaju, dogmatska, pravna i pastoralna. Što se dogmatskog elementa tiče, nitko ne dovodi u pitanje mogućnost krštenja djeteta, Crkva je pozvana sve ljude krstiti u ime Trojedinog Boga.
Pravni element sadrži sporni dio; kao prvo pitanje kazuističkog minimuma prepoznavanja osnovane nade za odgoj u vjeri Katoličke crkve od koje se traži krštenje; kao drugo trenutno stanje istospolnog para daje naslutiti kako isti ne prihvaćaju moralni nauk i istine katoličke vjere te vjera u kojoj bi dijete bilo kršteno nije katolička.
Treći element ovdje je pastoralna dimenzija koja prepoznaje priliku za navještaj.
Ovo predstavlja izvanrednu situaciju za navještaj evanđelja i milosrđa Isusa Krista koji u istini liječi. Potrebno je istaknuti dvije komponente, suočavanje sa stvarnošću u Evanđeoskoj istini i metanoja – promjena života.
Možete prokomentirati i činjenicu da se djetetu namjerno uskraćuje mogućnost odrastanja uz njegovog oca, što se u konkretnom slučaju radi upravo o tome. Lezbijke koje in vitro fertilizacijom dolaze do djece tom djetetu namjerno oduzimaju mogućnost odrastanja uz oca, a sva istraživanja razvoja djeteta pokazuju da je uloga oca i majke od iznimne važnosti za razvoj djeteta. Također, u slučaju dva muškarca u homoseksualnoj zajednici (koji do djece dolaze i putem surogatstva) koji oduzimaju mogućnost odrastanja uz majku.
Dr. sc. don Damir Šehić: To pokazuje kako nam se prije pitanja Može li homoseksualni par jamčiti odgoj u vjeri, nužno nameće pitanje: Može li homoseksualni par jamčiti za cjeloviti rast i razvoj djeteta uopće? Možemo zajedno promisliti može li istospolni par jamčiti odgoj i kakav? U riječkom se slučaju radi o jednoj biološkoj majci i njenoj partnerici, a nedavno smo imali slučaj usvajanja djeteta kod istospolnog muškog para.
Imperativ društvenog i zakonskog uređenja, prije nego se osvrnemo na odobrenje Crkve jest dobrobit djeteta. Optimalni interes djeteta znači osiguravanje njegovog cjelovitog razvoja na svim područjima, tjelesno-psihomotornom, kognitivno-spoznajnom, socio-emocionalnom i duhovnom. Crkveno učiteljstvo o tome artikulira teološki govor koji polazi od djetetovog dostojanstva, što znači potvrditi njegovu potrebu i njegovo prirodno pravo na majku i oca.
Obitelj utemeljena na braku koji je, prema Ustavu RH zajednica jednog muškarca i jedne žene,xviii je najprikladnije mjesto za razvoj djeteta, uz komplementarnost bračnog para kao muške i ženske figure i modela, koji su nezamjenjivi i nenadomjestivi za uravnotežen razvoj i život djeteta. Obitelj je svetište života.xix
Upravo to je teološka motivacija koju udomiteljstvu daje Evangelium vitae, br. 93, koji pravom majčinskom i očinskom ljubavi naziva prihvaćanje djece iz drugih obitelji, pružajući im potrebno za život i puni razvoj. Briga je cijele ljudske obitelji pružanje potpore ovakvoj solidarnosti kroz društveno i političko djelovanje, te je pitanje udomljavanja i posvajanje djece kao i način na koji živi svako dijete, velika briga svakog kršćanskog pojedinca.
U tom kontekstu, čuli smo izjave kako osobe homoseksualnih sklonosti imaju pravo na obitelj. Oni zadržavaju vlastito pravo na obitelj, no to ne znači pod bilo kakvim ili proizvoljnim uvjetima. Jednako tako, spominje se „pravo biti udomiteljem”. U kontekstu prava, ovdje se radi ne o supstancijalnom pravu, odnosno subjektivnom materijalnom pravu temeljem kojega bi bila moguća diskriminacija, ako se ono priječi.
U fokusu zakona o udomiteljstvu je primarni korisnik, odnosno dijete, te se ne daje dijete udomiteljima kako bi se udovoljilo njihovoj želji za djetetom, nego se udomitelji daju djetetu radi njegove skrbi, njege i zaštite. „Udomiteljstvo je lijek za dijete bez obitelji, a ne za udomitelje bez djece”, kako je istaknuo sudac Šumanović u svojem Izdvojenom mišljenju u nedavnoj spornoj odluci Ustavnog suda RH o udomljavanju.
Dodajući pritom kako dijete ne smije biti objekt ničijih pretenzija niti instrumentalizirano. Osobno mislim kako se u ovom slučaju upravo o tome radi. Ne postoji pravo na dijete, kao ni pravo na roditeljstvo. Nemoguće je ne zaključiti kako se radi o očitom prešutnom zaobilaženju moralnih načela, pravnog poretka, kategorija javnog morala u svrhu postizanja dalekosežnijih promjena na društvo u poimanju obitelji, i moralnih-etičkih načela uopće.
Dio medija i LGBTIQ aktivista komunikaciju riječkoga nadbiskupa protumačio je kao da postoje dva nauka Katoličke Crkve – jednog se drže „zločesti katolici”- a to je župnik, a drugoga se drže “dobri katolici”– a to im je u ovom slučaju nadbiskup Uzinić. Možete li to komentirati?
Dr. sc. don Damir Šehić: Pravi kršćani znaju kakav stav treba gajiti prema čovjeku, a kakav prema čovjekovu grijehu. Crkveni nauk u odnosu na homoseksualne osobe je jasan, zahtjeva se prihvaćanje s poštovanjem, suosjećanjem i obazrivošću, kako kaže Katekizam.xx I papa Franjo poziva na uključivanje homoseksualnih osoba u zajedništvo Crkve i na poštivanje njihovoga dostojanstva, no isto ne znači da se time mijenja nauk Crkve o čovjeku kao muškarcu i ženi prema Božjem nacrtu.
LGBTIQ+ propaganda ima izrazito snažnu infrastrukturu i nevjerojatnu propagandnu platformu. No, ona najveću štetu čini upravo osobama te ranjive skupine. Isto prepoznaje kardinal Sarah u govoru o Mržnji prema čovjeku, te kaže: „uvjeren sam da su prve žrtvu LGBT ideologije same osobe koje žive homoseksualnu orjentaciju.
Njihovi militanti naveli su ih da sav svoj identitet svode na svoje spolno ponašanje.”xxi To je teški oblik instrumentalizacije i dehumanizacije, te zanemarivanje cjelovitosti ljudske osobe u svoj punini njezina dostojanstva.
I to je rezultat velike krize vjere, koja je dovela i do krize svećeništva. Sve je manje svijesti o utemeljenosti u Kristovom svećeništvu koje se očituje u njegovim riječima Moj nauk nije moj, nego onoga koji me posla. Ako tko hoće vršiti volju njegovu, prepoznat će je li taj nauk od Boga ili ja sam od sebe govorim (Iv 7,15-17) To je istinska narav svećeništva, na koju upozorava kardinal Sarah.
„Nismo dužni govoriti o svojim osjećajima, nego biti pastiri samo jedne riječi koja je Riječ Božja postala Tijelom radi našega spasenja.”xxii Kard. Sarah detektira snage u Katoličkoj crkvi osobito u „liku slavnih svećenika i moćnih prelata koji pokušavaju normalizirati homoseksualnost u Katoličkoj crkvi, tražeći da Crkva blagoslovi istospolne veze”.
Time pokazuju kaže kard. Sarah da imaju više vjere u sekularnu političku korektnost nego u Isusa Krista i njegovo Evanđelje.
U tom su pogledu meni osobno inspirativne i hrabre njegove riječi: „što se tiče svećenika koji namjerno iznose dvosmislice o kršćanskom pogledu na homoseksualno ponašanje, govoreći da su moralno svi oblici spolnosti strogo jednaki, ja im kažem da obavljaju posao kneza laži.”
Ove tegobne i bolne situacije nisu mjesto za traženje popularnosti i simpatija svijeta, niti „korištenje svojeg autoriteta kako bi propovijedali ljudsku doktrinu, a ne katoličku vjeru”, što je ponašanje koje poriče duboku istinu svećeništva i ugrožava spasenje vjernika”.xxiii Za kraj ću samo s kard. Sarahom zaključiti, kako možemo nuditi ideološke govore ljudima koji od nas dolaze tražiti Riječ Božju, riječ Evanđelja?
Što Crkva može ponuditi osobama s homoseksualnim sklonostima? Mogu li oni biti praktični katolici?
Dr. sc. don Damir Šehić: Promislimo li malo bolje, samo pitanje mogu li homoseksualne osobe biti istinski vjernici, jest na neki način diskriminatorno jer nema razloga zašto oni, kao i svi drugi vjernici pozvani na svetost, ne bi to mogli biti. Ono pokazuje svu nevolju osoba koje doživljavaju homoseksualne sklonosti i rodnu distrofiju koje su, kako smo već spomenuli, potpale pod propagandu, svedene ili se same svode isključivo na vlastitu spolnu orijentaciju.
Te osobe nisu i ne smiju biti isključene iz života Crkve koja ima moć, po Kristovom milosnom djelovanju u njoj, pružiti im oslonac. Kristovo evanđelje tim je osobama utjeha i pomoć. Nužno je ponuditi ima apel: „molim vjernike koji su u kušnji homoseksualne sklonosti, da se ne daju zatvoriti u taj zatvor LGBT ideologije. Vi ste po krštenju dijete Božje, vaše je mjesto u Crkvi, a ako duhovna borba postane preteška, podupirat će vas bratska ljubav.”xxiv Crkva je istinski dom svim osobama homoseksualnih skolnosti i rodne distrofije. Pritom je važno imati svijest kako ne možemo biti suosjećajniji i milosrdniji od samog Isusa.
U ovom se kontekstu često spominjalo milosrđe, likuje se nad Crkvom koja mora pokazati milosrdno lice i onakvo milosrđe kakvo je Krist imao prema grješnicima. Svaki kršćanin osobito svećenik u svijesti vlastitog života, grijeha i slabosti zna koliko je Krist milosrdan njemu osobno. Kristovo je milosrđe i njegovo praštanje po djelima Crkve neograničeno i bez mjere.
Krist je u susretu s grješnicima prije svega milosrdan tako što im naviješta istinu, prokaže njihovo stanje poput onog Samarijanki, i zatraži promjenu njihova života, uvijek je „Idi i ne griješi više!”. Isus nije nemilosrdan i ne nabacuje se dogmatskim kamenjem kada kaže „Idi i ne griješi više!”.
Ta njegova riječ je spasonosna i ljekovita. Upravo se u tome nalazi Kristovo milosrđe, ne odbacivanje čovjeka koji se nalazi u stanju objektivnog grijeha, a to stanje moralnog nereda je donekle i uzrok nevolja koje su snašle dotične ljude.
Utoliko i Crkva danas treba otkriti milosrdno lice Krista koji prihvaća osobe, voli ih jer ih je otkupio, želi im dobrobit i blagostanje te ih poziva na obraćenje i milosni život. Mi zaboravljamo duhovno djelo milosrđa u navještaju istine koju svaki čovjek zaslužuje znati. Lice milosrdnog Boga svećenici i biskupi po služenju Crkve otkrivaju ponajprije naviještanjem istine, i to je najveći oblik milosrđa. Istina koja ima moć promijeniti i spasiti duše, zaključuje dr. sc. don Damir Šehić.
Izvor: narod.hr
