Vjera

Kako se lezbijski par može na krštenju obvezati da će “odgajati dijete u vjeri”?

Medijsku je pažnju proteklih dana privukao slučaj riječkog svećenika koji je odbio krstiti dijete koje odgaja lezbijski par u životnom partnerstvu, a koje je začeto umjetnom oplodnjom jedne od njih.

Pri čemu se ona, koliko je poznato, odrekla mogućnosti da dijete odrasta i poznaje svog oca. Zakonik kanonskog prava navodi da je, da bi se dopustilo krštenje za dijete, potrebno postojanje osnovane nade da će biti odgajano u katoličkoj vjeri.

U nastavku smo izdvojili neke navode crkvenih dokumenata koje nas mogu bolje uputiti u nauk Katoličke crkve po ovom pitanju.

Koje su odredbe Katekizma Katoličke crkve i Zakonika kanonskog prava?

Donosimo neke odredbe i stavke Katekizma Katoličke crkve i Zakonika kanonskog prava koje se mogu primijeniti na ovaj slučaj. Iz Katekizma izdvajamo dijelove o homoseksualnosti, a iz Zakonika kanonskog prava odredbu o krštenju djeteta i mogućnosti uskrate krštenja.

Katekizam Katoličke crkve o homoseksualnosti govori sljedeće:

“2357 Homoseksualnost označava odnose između muškaraca ili žena koji osjećaju spolnu privlačnost, isključivu ili pretežitu, prema osobama istoga spola. Očituje se u vrlo različitim oblicima kroz vjekove i u različitim kulturama. Njezin psihički nastanak ostaje velikim dijelom neprotumačiv. Oslanjajući se na Sveto pismo, koje ih prikazuje kao teško izopačenje,103 Predaja je uvijek tvrdila da su »homoseksualni čini u sebi neuredni«.104 Protive se naravnom zakonu. Oni spolni čin zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti. Ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni.

2358 Nemali broj muškaraca i žena pokazuju duboko ukorijenjene homoseksualne težnje. Ta objektivno neuredna sklonost za većinu njih predstavlja kušnju. Zato ih treba prihvaćati s poštivanjem, suosjećanjem i obazrivošću. Izbjegavat će se prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije. Te su osobe pozvane da u svom životu ostvare Božju volju. I ako su kršćani, da sa žrtvom Gospodinova križa sjedine poteškoće koje mogu susresti uslijed svojega stanja.

2359 Homoseksualne osobe pozvane su na čistoću. Krepostima ovladavanja sobom, odgojiteljicama nutarnje slobode, kadšto uz potporu nesebična prijateljstva, molitvom i sakramentalnom milošću, one se mogu i moraju, postupno i odlučno, približiti kršćanskom savršenstvu.”

Kada je moguće uskratiti krštenje?

Zakonik kanonskog prava navodi:

“Kan. 868 – § 1. Da bi se dijete dopušteno krstilo, potrebno je:

1 da pristanu roditelji, barem jedno od njih ili tko ih zakonito zamjenjuje;

2 da ima osnovane nade da će biti odgajano u katoličkoj vjeri. Ako te nade nema, neka se krštenje prema propisima krajevnog prava odgodi pošto se razlog obrazloži roditeljima.

3 Dijete katoličkih, dapače i nekatoličkih roditelja, u smrtnoj pogibelji dopušteno se krsti, i protiv volje roditelja.

Što se traži od roditelja i kumova?

Tumačeći obred krštenja, stranica župe Krista Kralja u Zagrebu, među ostalim, navodi:

Što se traži od krštenika?

Od svakoga se krštenika traži ispovijest vjere, izražena osobno, ako se radi o odraslome, odnosno, izražena od roditelja i Crkve, u slučaju djece. Kum i kuma, kao i cijela crkvena zajednica, također imaju dio odgovornosti u pripravi na krštenje (katekumenat), kao i za razvoj vjere i krsne milosti.

Koja je uloga kumova?

Krsni kumovi su svjedoci i jamci za vjeru krštenika pred kršćanskom zajednicom i predstavnici kršćanske zajednice pred krštenikom. Oni su suradnici i pomoćnici roditeljima u kršćanskom odgoju krštenika, osobito uzornim kršćanskim životom. Kum/a kod krštenje može biti vjernik koji je primio sakramente euharistije i potvrde. Ako je u braku, treba biti crkveno vjenčan te treba također živjeti kršćanskim životom.”

Što je objavio župnik Zeba?

Podsjetimo, bez otkrivanja identiteta uključenih osoba, riječki je svećenik Kristijan Zeba, župnik župe sv. Križa – Srdoči, najprije putem Facebooka objavio kakav je upit dobio. Postavio je svima pitanje kako bi se u toj situaciji trebalo postupiti, a nekoliko dana kasnije je objavio da je odbio krstiti dijete. Ističe da je to po njemu jedina ispravna odluka i da je njegova savjest potpuno čista.

Prenosimo župnikove dvije objave:

“Evo jedno pitanje svim mojim ovdje prijateljima kako se tu zovemo! A vas molim podijelite ovu objavu vašim prijateljima da čujemo što više mišljenja.
Dobijem upit. Ovo je slučaj ovdje u Rijeci.
Dvije žene su se civilno oženile i umjetnom oplodnjom dobiju dijete.. Njihov je upit mi želimo da nam se dijete krsti?
Ajmo sada odgovor na ovo pitanje u duhu Sinodalne Crkve… Pišite i recite svoje mišljenje, ali molim bez vrijeđanja i ružnih riječi. Hvala na pomoći…” – napisao je vlč. Zeba 27. kolovoza.

Nekoliko dana kasnije objavio je svoju odluku podijelivši naslov: “Hrvatski svećenik odbio krstiti dijete lezbijskog para. Moja je savjest potpuno čista i mislim da je to po meni jedino ispravno”.

Za Jutarnji list župnik Zeba rekao je da nije stupio u kontakt izravno s lezbijskim parom, već da mu je pitanje uputio njihov prijatelj. Također je odbio Jutarnjem listu otkriti identitet bilo koje od tih triju osoba štiteći njihovu privatnost. Naglasio je kako je riječ o paru koji ne živi u naravnom braku. Što je, prema učenju Crkve, jedino brak između muškarca i žene. Župnik poručuje da se krstiti mogu samo oni koji ispunjavaju uvjete i da će dijete, kada odraste, imati priliku slobodno se krstiti.

Oglasila se Riječka nadbiskupija: Evo što poručuje mons. Uzinić

O ovom se slučaju službenim priopćenjem oglasila Riječke nadbiskupije, kojeg potpisuje riječki nadbiskup koadjutor, mons. Mate Uzinić. Priopćenje, objavljeno 1. rujna, u nastavku prenosimo u cijelosti.

“Zbog interesa javnosti, a nakon što sam se u osobnom razgovoru s vlč. Kristijanom Zebom, svećenikom Riječke nadbiskupije i župnikom u župi sv. Križa – Srdoči u Rijeci upoznao s detaljima slučaja, želio bih u ime Riječke nadbiskupije iznijeti sljedeće priopćenje.

Župnik je preko posrednika dobio zamolbu dviju ženskih osoba koje su sklopile životno partnerstvo i koje su željele krstiti dijete koje je jedna od njih začela umjetnom oplodnjom. Odgovoreno im je da krštenje djeteta nije moguće i to iz razloga što se radi o istospolnoj zajednici. Ta činjenica po sebi nije bila dovoljna za odbijanje krštenja djeteta.

Da bi se došlo do takvog odgovora bilo je potrebno prethodno ispitati ispravnost njihovih nakana i provjeriti postoji li mogućnost da se i u takvim okolnostima djetetu osigura odgoj u katoličkoj vjeri i tek nakon toga donijeti odluku treba li dijete biti kršteno ili ne. Također je iznevjereno povjerenje spomenutih osoba objavom na društvenim mrežama. Time su izložene neprimjerenim komentarima i medijskom senzacionalizmu kojemu smo proteklih dana svi mogli svjedočiti.

Želio bih, zbog toga sve nas, a osobito one koji sebi tako olako dozvoljavaju uvrede drugih i drugačijih, podsjetiti da bi obilježje Crkve trebalo biti prihvaćanje. Znak tog prihvaćanja su gostoljubivost, otvorenost i dobrodošlica. Tek nakon toga može i treba uslijediti razlučivanje pojedinih zamolbi te donošenje odluka u skladu s naukom, zakonom i praksom Crkve. Uvijek je važno prethodno upoznati konkretne ljude i konkretnu situaciju i tek nakon toga razlučiti i donijeti odluku.

Ponekad će se nekome, iz nekog razloga, uskratiti sakrament dok se ne uklone razlozi koji priječe njegovo primanje. Međutim, za to je uvijek potrebno pažljivo razlučivanje.  Osobito to vrijedi kada se radi o krštenju djece koje se, ako ga se traži s pravom nakanom i prihvaćanjem obveza koje iz toga proizlaze, ne bi smjelo uskratiti jer, kako kaže papa Franjo, „krštenje djeteta za njega je čin pravde … jer mi mu u krštenju dajemo blago, mi mu u krštenju dajemo zalog: Duha Svetoga.

Dijete izlazi [iz krštenja] sa snagom Duha u sebi: Duha koji će ga braniti, pomagati mu kroz cijeli život. Zato je tako važno krstiti ih kao djecu, kako bi rasla snagom Duha Svetoga“ (Papa Franjo, Sikstinska kapela, 12. siječnja 2020.). U tom duhu on je još 2014. godine u Vatikanu krstio djevojčicu čiji roditelji nisu bili crkveno vjenčani.

Najbolje ozračje – obitelj koja ima jednog oca i jednu majku

Najbolje ozračje krštenja djeteta i njegova odgoja u vjeri prema kršćanskom naučavanju je obitelj koja ima jednog oca i jednu majku. No, u stvarnosti je sve više djece koja ne žive u takvom ozračju. Činjenica da su u ovom slučaju spomenute osobe sklopile životno partnerstvo ne može i ne smije nas automatski dovesti do zaključka da nemaju pravu nakanu i da ne prihvaćaju obvezu odgoja djeteta u vjeri.

Postoje i drugi slučajevi u kojima osobe ne žive posve u skladu s katoličkim naukom o braku, a vjernici su i odgajaju djecu u vjeri. Kao što postoje i oni koji su sklopili katoličku ženidbu i krstili djecu, a ne odgajaju ih u vjeri, iako su se na to obvezali. K tome, ne smijemo iz vida izgubiti kumu ili kuma koji na krštenju preuzimaju obvezu pomoćnika u odgoju djeteta, kao niti rodbinu i prijatelje. Uz njih je, ako te osobe ostanu povezane s Crkvom te se nađe način njihove integracije u župnu zajednicu, također i čitava župna zajednica koja kod krštenja na sebe preuzima i odgojnu obvezu, a veliku pomoć roditeljima u odgoju pruža i vjeronauk u školi.

Preispitivanje nakane

U svakom slučaju, u trenutku kada netko traži krštenje potrebno je u osobnom susretu preispitati nakane, pomoći roditeljima i kumovima da dobro razumiju obvezu odgoja djeteta u vjeri te ih potaknuti da se trude u skladu s njom živjeti. Prigoda je to i da se navijesti radosna vijest evanđelja, bez obzira na to hoće li na kraju doći do krštenja ili ne.

Na koncu, iskreno mi je žao što je ovaj par postao predmetom prenaglašene medijske pažnje. Žao mi je zbog povrede njihove diskrecije, posebno na izlaganju tolikim neprimjerenim komentarima, koji iako ponekad dolaze od vjernika u svojoj biti su duboko nekršćanski. U duhu Amoris laetitia, br. 250, dužni smo „svaku osobu, bez obzira na njenu seksualnu orijentaciju, … poštivati u njezinu dostojanstvu i prihvaćati s poštovanjem, te … pomnjivo izbjegavati svaki znak diskriminacije, posebice bilo koji oblik agresije i nasilja.“

Istospolni par koji je tražio ovo krštenje rado bih osobno susreo i s njima razgovarao te se mogu, ako žele, javiti u Ured koadjutora Riječke nadbiskupije”, zaključuje se i priopćenju.

Izvor: narod.hr

POŠALJITE NAM VAŠU VIJEST

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back to top button