Magazin

Doktor Rajović savjetuje: ” Djeci se trebaju postaviti granice i to na dva načina.”

Doktor Rajović gostovao je nedavno u emisiji RTS Ordinacija, gdje je govorio o tome kako se okruženje promijenilo, što je zadatak roditelja i nastavnika danas, kako se postavljaju granice djeci i na koji se način trebamo pobriniti da napravimo balans između onog vremena koje djeca provede ispred ekrana i u nekim fizičkim aktivnostima.

Na prvo pitanje voditeljice, kakva su djeca danas i da li su drugačija od prethodnih generacija, doktor kaže: “Da li je okruženje danas isto? Nije, a okruženje je 100% važno. Svaka nova generacija upisanih u prvi razred malo je slabija od prethodne. Pa što će onda biti s djecom ako budemo i dalje uporno koristili iste metode? Bit će sve lošiji. Dakle, moramo mijenjati metode.

Doktor Rajović kaže da je danas motorika kod djece osjetno lošija, opće znanje također, pažnja slabija, rječnik siromašniji. To znači da je problem nastao prije škole. I za to ne možemo kriviti samo roditelje jer je veliki problem i okruženje. Onda dolazi novi problem, a to je škola. Djeca, zbog nepravilnog razvoja ne mogu održati pažnju, ne mogu čitati,pisati, iako su inteligentna.

Što je dijete starije više kontrolira roditelje ako nisu postavljene granice. Tu dolazimo do problema mobilnog telefona. Vojska roditelja ne zna što će sa djecom.

Djetetu je teško postaviti granice, pa oni idu do toga da se bude noću igrati igrice. Dijete kad igra igricu dobija endorfin u više navrata i postaje takoreći ovisno. Endorfinski stimulansi su morfijumski, to je kao droga,” upozorava doktor Rajović.

Govoreći o majkama koje neumorno paze da dijete dok uči hodati ni slučajno ne padne, doktor kaže da je to velika greška. “Dijete kada uči hodati treba pasti 500 puta u tri mjeseca. Pa mora naučiti padati! Na jednu ruku, na drugu, na obe… ako ne nauče, onda kad dođu u vrtić, zalijepe se kao daske. Jer ne znaju pasti, nisu naučili.

Roditelji moraju shvatiti, zaštićivanje je dobro, previše zaštite je loše po dijete. Dobar primjer je instinkt koji majke imaju. One kada uzmu svoju bebu one je nose tako što je okrenu ka sebi i prislone na grudi. To je majčinski instinkt. A kad tata tako nosi bebu?

Samo kad mama gleda. Tata je prebacuje iz jedne u drugu ruku, igra se s njom, vrti je i tako aktivira vrlo važne regije u mozgu. Pustite tate da rade ono što je njihovo,” kaže doktor, koji je neuroendokrinolog i osnivač NTC programa učenja.

Kako se gradi autoritet, doktor Rajović tvrdi ono što svi mahom već znamo, a to je da dijete mora imati granicu. “Moj sin Danilo je za 5. rođendan dobio neku video-igricu i pošto ja nisam baš za to pitao sam rodicu koja je to kupila – zašto?

Ona mi kaže:” Pa, Ranko nemoj biti primitivan, svi to imaju, kako će se igrati s drugom djecom, ako ne zna ništa o tome? Pa vi vidite gdje je tu logika, kad on tu igricu igra sam.” Doktor kaže da je odlučio sinu dozvoliti da igra pola sata dnevno, ali je to ubrzo počelo izmicati kontroli.

Doktor Rajović tvrdi

“Pokušao sam mu objasniti da neće imati dobru akomodaciju oka, da će imati problem s pažnjom kad krene u školu, neće moći čitati duže od 15 minuta i da se to zove disleksija, on me je pustio da završim i pitao: ‘Je li se mogu sad igrati?’. Ja vidim da ne vrijedi.

Dobro, kažem, pošto si me prevario par puta, sad ću ti uzeti ovo dok se ne dogovorimo. ‘Tata, vrati, dogovorit ćemo se.’ Pitam ga ja onda: ‘U redu, hoćeš igrati ovo jednom ili dva puta tjedno?’ ‘A ne, ja hoću svaki dan.’ ‘Jednom ili dva puta tjedno? Ako se ne dogovorimo uzet ću ti. Imaš 10 sekundi. 10, 9, 8…’

‘Dva puta.’ Onda smo dogovorili, po istom principu, da to bude pola sata, ponedjeljak i četvrtak. Potpisali smo ugovor, koji sam fotografirao. Već sutra je on prevario. Uzeo sam mu telefon, plakao je raznim vrstama plača. Slijedeći put kad je prevario, plakao je sat vremena.

Treći put nije ni plakao. Shvatio je da postoji granica i da kad je pređe nema nazad. To je mudrost roditeljstva, postavljanje granica. Roditelji se moraju educirati,čitati, da vide što je novo da bi naučili da se na pravi način postave”, tvrdi doktor Rajović.

Nije problem da dijete gleda pola sata u ekran pa da poslije toga ode pola sata ili sat vani da se istrči i to nekako nadoknadi. Problem je ako nema kretanja, već se sve svodi na gledanje u ekran, glavna je poruka koju doktor Rajović želi poslati roditeljima.

Na pitanje kada je u redu dati djetetu uređaj, doktor Rajović kaže da on prije škole nikako ne bi davao djeci telefone u ruke, iako zna da je nemoguće. “Dijete ima dosadu kao faktor razvoja. Kad mu je dosadno ono mora misliti, smišlja koristiti igračke za zabavu. Kad mu uključite crtani, ono ne mora ništa raditi, riješen je problem dosade. Djetetu se to sviđa, hoće sve probleme rješavtia tako, odmah i sad. Kao što crtani rješava problem dosade odmah i sad.”

Govoreći dalje o važnosti pokreta kod djece on dodaje da su najvažniji predmeti do 12. godine fizičko, glazbeno i likovno. Glavna aktivnost je kretanje, a mozak se razvija u pokretu, zato je posao djeteta da se kreće. Ako dijete se ne može kretati u nazad, ono sutra neće razumjeti matematiku u minusu. Djeca trebaju biti od jutra do mraka u pokretu. To im omogućava razvoj. Park, igrališta. Što im više otežamo pokrete, ono se bolje razvija. Šetnja po ivici, pentranje, to je ono što im treba.

“Ja sam svjestan da ne može baš svaki dan u školi fizičko, ali postoje načini da djeci osiguramo kvalitetan razvoj i na redovnoj nastavi. Na primjer, neki učitelji s kojima ja radim, uzeli su lastik, povezali klupe njime, tamo gdje djeca prolaze i okačili zvončiće. Onda, kad dijete ide na ploču, prolazi tuda, preskačući prepreke, i u rikverc ide nazad. Cilj je da zvonce ne zazvoni. Tako se može nadoknaditi taj nedostatak kretanja.”

“Uroš Petrović je na jednoj radionici osmislio zagonetku: U kakvoj su vezi albastros i broj 40? Niko ne zna, ali kreće pogađanje: Raspon krila, ima 40 cm? – Odlično zapažanje, ali nije, nego 35. Toliko godina živi? – Aha, dobro razmišljaš, on živi na moru, zdravo se hrani i dugo živi. Čak 80 godina.

Toliko dana leži na jajima? – Super ideja, a zato što je velika ptica, dugo leži, i to 60 dana. Kokoš je manja, ona leži 21 dan, a albatros 60. Tako se uči. Svaki put kad daju odgovor ja ih ohrabrim time da dobro razmišljaju, ali onda kad shvate da odgovor nije točan osjete ono uzbuđenje kao kad otvarate poklon, a ne znate što je unutra, pa jedva čekate da otkrijete. Tako dobivene informacije djeca pamte, tako se uči. Ne daje mu se informacija na pladnju kao u školi. Važan je put do znanja.

Kad sam ih poslije pitao koliki je raspon krila, koliko leži albatros na jajima, svi su u glas odgovarali. Inače, albatros može letjeti 40 kilometara na sat.” Sve što dijete kaže, svaki odgovor koji da, treba se ohrabriti. Kada pogrešno odgovori, ne morate ni reći da je to netočno, dovoljno je da prevrnete očima, da se dijete obeshrabri. Dijete treba učiti misliti, tvrdi doktor Rajović.

“Roditelji kad imaju malu djecu kupe one zaštite za utičnice. Čemu ste vi naučili dijete? Pa otići će kod bake i djeda, kod tete, tamo neće biti zaštita. Dijete treba učiti odmah uzročno-posljedičnoj vezi. Ako krene gurati prste, bolje je da ga odmah pecnete po prstićima, da shvati da ako bude dirao utičnicu, da će to biti neugodno,” savjetuje ovaj stručnjak za dječji razvoj.

Govoreći o tome za koja zanimanja spremamo djecu danas, doktor Rajović podsjeća na to da, od 10 zanimanja koja su danas najtraženija, devet ih nije postojalo prije 10 godina. To znači da mi danas djecu pripremamo za zanimanja koja još ne postoje! “Što vam to govori? Pa naš prvi cilj treba biti djecu naučiti misliti.”

www.crodex.net

POŠALJITE NAM VAŠU VIJEST

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back to top button