Velik dio sarajevskih medija ovih je dana Harisa Zahiragića dočekao kao da se vratio iz oslobađanja Carigrada, a ne iz jedne televizijske emisije na HRT-u. Naslovi su prštali od ponosa, društvene mreže od ushita, a čovjek bi pomislio da je usred Zagreba obranio Bosnu od višemjesečne opsade, a ne izgovorio nekoliko političkih parola koje u Sarajevu već godinama kruže od kafića do stranačkih centrala.
Zahiragić je u emisiji “Otvoreno” nastupio u ulozi kakvu najviše voli. Sam protiv svih. Upozoravao je Hrvate da Herceg-Bosne neće biti, dijelio lekcije o Bosni i Hercegovini i naglašavao da svoje riječi izgovara “usred Zagreba”, kao da se nalazi duboko iza neprijateljskih linija, a ne u glavnom gradu države koja je tijekom rata primila stotine tisuća Bošnjaka, ugostila politički vrh Republike BiH i sudjelovala u spašavanju zemlje čiji se patriotizam danas tako revno mjeri.
Nije to, međutim, ništa novo. Haris Zahiragić politički je proizvod SDA-ove škole u kojoj je forma često važnija od sadržaja, a povišen ton korisniji od argumenta. Karijeru je započeo u studentskoj politici, nastavio kroz strukture sarajevskog sveučilišta, a zatim se, uz podršku stranke, probio do kantonalne skupštine i federalnog parlamenta. U međuvremenu je postao ono što svaka velika stranka ponekad treba kada joj ponestane rezultata: čovjek za dizanje temperature.
Njegov politički stil jednostavan je poput čekića. Udaraj glasno, često i bez previše nijansi. Tako se godinama isticao izjavama o LGBT zajednici, verbalnim sukobima s političkim protivnicima i nastupima koji više podsjećaju na navijačku tribinu nego na parlamentarnu raspravu. U SDA-u ima ozbiljnijih ljudi, obrazovanijih ljudi i politički sposobnijih ljudi. Zahiragićeva prednost nikada nije bila dubina. Njegova prednost je buka.
Sarajevska čaršija odavno mu je dala nadimak koji ga prati gdje god se pojavi. “Prva čakija SDA.” Nadimak nije nastao slučajno. Još kao maloljetnik završio je u središtu afere nakon što je nožem teško ozlijedio školskog kolegu. Priča je godinama ostala dio njegove političke biografije, bez obzira na pokušaje da se zaboravi ili relativizira.
No možda je najzanimljiviji Zahiragić upravo kada govori o trećem entitetu. Tada se najbolje vidi raskorak između ratničke retorike i političke trgovine. Tako je nedavno objašnjavao da se o hrvatskoj teritorijalnoj autonomiji može razgovarati, ali bez Mostara, bez Stoca, bez Čapljine, bez srednje Bosne, bez dijela Livanjskog kantona i, naravno, bez Neuma.
Zašto bez Neuma?
“Ne može ni Neum, tu imamo vikendice”, odgovorio je.
U toj jednoj rečenici stalo je više političke iskrenosti nego u stotinama govora o građanskoj državi, multietničnosti i europskim vrijednostima. Jer kad se skinu zastave, parole i domoljubna galama, uvijek nekako ostanu zemljište, nekretnine i vikendice.
Zahiragić zato nije zanimljiv kao politički mislilac. Nije čak ni posebno zanimljiv kao političar. Zanimljiv je kao simptom. Kao proizvod politike koja već godinama ne nudi rješenja nego emocije. Koja umjesto kompromisa proizvodi sukobe, a umjesto državničkog jezika bira navijački.
I zato ne treba čuditi što ga dio sarajevske javnosti obožava.
Svaka politička scena na kraju dobije političare koji najviše sliče njezinim strahovima, frustracijama i željama.
Haris Zahiragić nije uzrok tog stanja. On je samo njegov najglasniji megafon.
Izvor:poskok.info
