Bojkot kao neku simboličnu poruku mogu razumjeti, no upitno je je li poruka usmjerena na pravu adresu. I da se razumijemo, u ovoj priči oko rasta cijena u Hrvatskoj „nema nevinih“, a u nastavku ću pojasniti i zašto to mislim.
Odmah u startu ću reći – prava adresa za bojkot je Vlada RH. Vrijeme za bojkot je bilo na parlamentarnim izborima. Ipak, na vrlo visoku izlaznost ljudi su de facto rekli da podržavaju takve politike koje rezultiraju rastom cijena.
Naravno, neki će reći da nije kriva politika nego pohlepni trgovci, prekinuti lanci nabave, HNB, ECB, FED, Rusi, Ukrajinci… Ima tu svega po malo, nije se moglo izbjeći barem umjerena razina inflacije, ali presudnu ulogu da imamo najveću inflaciju u Eurozoni je ipak imala domaća politika. Naime, ako pogledate Švicarsku, vidjet ćete da je tamo inflacija bila znatno niža nego u ostatku Europe. Pa se treba pitati, jel tamo trgovci nisu pohlepni? Jel Švicarci ne trebaju energente kojima su rasle cijene? Njima nisu potrebni globalni lanci nabave?
Pa ću sada pokušati pobrojati zašto je sve politika kriva za inflaciju:
- Lockdown – zatvaranje ekonomije kao odgovor na pandemiju je poremetio odnos ponude i potražnje jer je „osakatio“ stranu ponude. Nakon otvaranja, potražnja je jako narasla, a ponuda to nije mogla pratiti jer gradnja tvornica i zapošljavanje novih ljudi nije nešto što se dogodi ispisom čeka. To je naravno potaknulo rast cijena, a to su posljedice političkih odluka.
- „Tiskanje“ novca HNB-a – za mudrice koji uvijek krenu pametovati, ovdje ne mislim na klasično tiskanje novca nego na vrlo ekspanzivnu monetarnu politiku. I možda mislite da to sada nema veze s HNB-om jer je dio ECB-a, ali podsjetit ću na posredno kreditiranje države od strane HNB-a tijekom lockdowna, gdje su poslovne banke poslužile samo kao protočni bojler. Tada je, istovremeno, HNB otkupio od poslovnih banaka jednak iznos obveznica koliko su one otkupile od države novog duga. Time je upumpan novi novac u ekonomiju, koji je kasnije samo pretvoren u eure. Iza tog novca nije stajala nikakva nova vrijednost jer je podijeljen kroz subvencije za radna mjesta koja je država sama ugasila ili privremeno suspendirala. To je, zajedno s drugim faktorima, doprinijelo rastu potražnje na koji ponuda nije mogla odgovoriti, a posljedično su narasle cijene. Dakle, odgovorna je domaća politika.
- Tiskanje novca u ostatku svijeta – kako je cijeli razvijeni svijet napravio skoro isto – zaključao ljude i podijelio im novac, nakon otvaranja su svi imali istu situaciju – hrpu novca i želju za nadoknađivanjem izgubljenog vremena. Posljedica je bila da su ljudi počeli više putovati, što je slilo veliku potražnju i u naš turistički sektor. Naravno, taj porast potražnje je uzrokovao rast cijena, posebno u smještaju i ugostiteljstvu. I za ovo je kriva politika, doduše, ipak ne domaća.
- Gepolitički/logistički uzroci – rat u Ukrajini te povezane sankcije, kao problemi poput zaglavljenja broda u Sueskom kanalu su podignuli troškove energije, transporta, te izazvali probleme u lancima opskrbe. To je smanjilo ponudu, a posljedično i podignulo cijene. Ipak, to su bili prolazni efekti i teško se više na njih pozivati kada se govori o inflaciji.
- Gubitak radne snage tijekom lockdowna – kada je država ugasila turistički sektor i ugostiteljstvo, mnogi zaposlenici iz tog sektora su otišli raditi u druge branše u zemlji i inozemstvu. Kako konobarenje, kuhanje i sl. nije tako lagan posao kako neki misle, mnogima ne pada na pamet vratiti se u tu branšu ili u Hrvatsku. Samim time su poslodavci u tom sektoru, pod ranije spomenutim pritiskom rasta potražnje, bili prisiljeni dizati plaće da privuku ikakvu radnu snagu (što se onda pretoči u skuplje usluge). A kako se nove ljude ne može obrazovati „preko noći“, to je nerijetko pratio i pad kvalitete. Dakle, rast cijena uz pad kvalitete kao direktna posljedica odluke države.
- Pretjerani porezi i regulacije, slaba pravna država – također političke odluke koje na rast cijena utječu na 3 načina:
a. Manje konkurencije – s obzirom da je teže, nesigurnije i skuplje kod nas graditi tvornice, zapošljavati ljude i generalno poslovati, to znači da je na našem tržištu prisutno i manje poduzeća nego što bi to moglo biti. Tako kod nas nema primjerice Aldi, Hoffer i sličnih. I samim time je slabija konkurencija na tržištu, slabija borba među konkurentima za kupce i veća mogućnost dogovora među konkurentima. Trgovine sam naveo za primjer, ali isto vrijedi i za svaki drugi sektor (banke, telekomi,…).
b. Skuplji inputi – kada ima mnogo regulacija i kada su porezi visoki, onda su i inputi skuplji. Viši porezi i doprinosi na plaće, viši porezi na gradnju, viši porezi na energente, kompliciranije procedure za poslovanje… Sve to u konačnici završi u višoj cijeni proizvoda. Na to onda ide i najviši PDV.
c. Sporiji rast ponude – ako ponuda ne prati rast potražnje, onda cijene rastu. A ako se građevinska dozvola čeka preko godinu dana, umjesto mjesec dana, onda će se sporije izgraditi tvornica koja bi trebala povećati proizvodnju. Istu logiku možete primijeniti na bilo što drugo u ekonomiji gdje država usporava rast ponude kroz regulacije i poreze. - Kontrole cijena – već su svi zaboravili na plivajuće kontrole cijena na benzinskim crpkama. Nuspojava toga je bila da su mnogim logističkim prijevozničkim kompanijama, koje su imale niže cijene goriva jer su kupovale velike količine, takvi popusti otkazani jer su benzinske negdje morale nadoknaditi izgubljeni prihod zbog kontrole cijena. Taj porast cijena goriva kamionima koji prevoze proizvode koje kupujete u trgovinama se isto pretače u višu cijenu tih proizvoda. Opet zasluga domaće politike.
- Neradna nedjelja – kupci mogu donekle umanjiti efekte rasta cijena na način da kada idu u kupovinu, onda obiđu više trgovina i u svakoj kupuju one artikle koji su na sniženju. Međutim, za to treba vremena, pa se to obično obavljalo subotom i nedjeljom, kada većina ljudi ne radi. No sada je upola manje takvih dana kada trgovine rade vikendom, pa trgovci mogu ljude privući s nekoliko artikala na atraktivnom popustu, a pritom dići cijene drugih artikala. Dodatno, kada kupci moraju nešto kupiti u žurbi, teško da će ići u trgovinu na koju nisu navikli jer u njoj moraju dugo tražiti artikle (ako ih uopće ima), a kako nedjeljom trgovine ne rade, kupci su sada češće u takvoj situaciji. Ako kupci nemaju vremena obilaziti više trgovina, trgovac će moći držati u prosjeku više cijene nego što je to bilo prije neradne nedjelje.
- Pranje novca – znamo da je Hrvatska na sivoj listi po tom pitanju. To znači da se kroz takve aktivnosti novac iz drugih zemalja slijeva u Hrvatsku i pridonosi rastu potražnje, a time i rastu cijena. To je isto posljedica politike vlade. Isto tako, kada su se kune pretvarale u eure, upravo se to događalo na tržištu nekretnina što je podignulo potražnju za nekretninama, a time i cijene nekretnina.
- Nerad AZTN-a – ne sumnjam da ni trgovci nisu nevini. I među njima vjerojatno ima muljaža kroz dogovore, transferne cijene, loss lidere i slične nepoštene trgovačke prakse. Ipak, ako se to događa, na to bi trebala reagirati Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja, za što je opet odgovorna politika vlade. Kako se to ne događa, svatko radi što hoće, a mislim da se to nigdje ne vidi tako kao kad banke ili telekomi istovremeno uvode nove naknade.
- Visoka državna potrošnja, povišice u javnom sektoru – kada se masa plaća u dvije godine u državnom proračunu poveća za 70%, a te plaće ne rastu zbog stvaranja više vrijednosti nego se do sada stvaralo (dakle, ista vrijednost, više plaće), onda će naravno taj rast potražnje koji krenu generirati zaposleni u državnom sektoru rezultirati i rastom cijena, posebno jer ponuda na to ne stigne odgovoriti. Naravno, povišice nisu jedini način na koji država generira veću potražnju, ali su najistaknutiji.
- EU fondovi – reklo bi se zadnje, ali nikako ne i najmanje važno. Naime, iz svih navedenih razloga, cijene bi ionako kod nas rasle, ali uz to se slijevaju u našu ekonomiju i enormni iznosi EU fondova. A ako, iz već ranije spomenutih razloga, rast ponude u kratkom roku nije izvediv, taj rast potražnje se prelijeva u rast cijena. I to je posljedica političkih odluka jer se čak ni EU fondovi, tj. glavnina njih, nije usmjerilo u rast produktivnosti i konkurentnosti ekonomije te potrebne reforme. A kamoli da se ta velik iznos novca iskoristio za porezne olakšice i da država prestane stvarati deficit.
Neki će se sada zapitati zašto nisam spomenuo uvođenje eura, osim kod rasta cijena nekretnina. Sada ću reći nešto što možda graniči s bogohulništvom u Hrvatskoj.. Nisam ga spomenuo zato jer EU zemlje koje nisu imale euro, poput Mađarske i Poljske, su imale još višu inflaciju od Hrvatske. Dakle, uvođenje eura nije bio neki faktor, nego je euro poslužio kao Pedro. Da nije bilo uvođenje eura, našao bi se neki drugi izgovor za dizanje cijena jer porast cijena je samo posljedica koja se, zbog svega gore navedenog, morala dogoditi. Primjerice, sada nema uvođenja eura, pa su sada krivi trgovci iako su oni konstanta i u vremenu niske i visoke inflacije.
Sada kad smo to pojasnili, da se vratimo na temu bojkota trgovačkih lanaca. Dakle, čak i ako netko misli da su trgovci pohlepniji nego što su bili prije 5 ili 10 godina, kada nije bilo ovakvog porasta cijena, i dalje ostaju gore navedeni razlozi koji su do toga doveli. I dalje vlada nije napravila što je mogla kroz svoje politike i institucije poput AZTN-a, da do inflacije ne dođe. I dalje imamo rast cijena bankarskih i telekom usluga, i dalje nam raste trošak gradnje kuće ili stana jer nam je država usisala radnu snagu i materijal u građevini, i dalje prodavač na tržnici prodaje banane po 2 eura po kili dok su u trgovini 1,44 eura.
I zato sam na početku rekao da “nema nevinih”. Jer ljudi su za to glasali. Ne svi, ali velika većina, jer i većina oporbenih stranaka bi po pitanju inflacije radila isto. Pa možda to, ovaj put za promjenu, zapamtiti za sljedeće parlamentarne izbore, a pravu poruku pak poslati barem sada na lokalnim izborima.
Ipak, ako baš želite poslati poruku trgovcima i njihovim dobavljačima, najbolje je ne kupovati kvarljive proizvode nekoliko dana, a zalihe napraviti kupnjom preko granice, tko može. Ili koncentrirati bojkot samo na određene lance za koje se pokaže da su najskuplji. Jedino tako će se postići da ih „boli“. Jer ako se neradna nedjelja pravdala time da će se promet preliti na druge dane, kako mislite da se za jednodnevni bojkot neće dogoditi isto?
A kad smo već kod toga, zapitajte se, jeste li i vi bili ti koji ste tvrdili da će se promet s neradne nedjelje preliti na druge dane i da neće biti štete trgovcima, a sada pozivate na jednodnevni bojkot?
U svakom slučaju, tržište ima svoje zakonitosti, a kada god se politika u to petlja, ugriju se samo oni blizu vatre, dok ostatak stanovništva izvuče deblji kraj. Tako je i s inflacijom, pa dok to ljudi ne shvate i ne kazne na izborima, nikakav bojkot neće pomoći.
Davor Nađi
crodex.net
