Srednjobosanski gradić Žepče leži na rijeci Bosni, na cestovnoj i željezničkoj prometnici Sarajevo-Doboj. Sjedište je istoimene općine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Žepče imala je 22.966 žitelja.
Prvi sukob zabilježen je 23. lipnja navečer, kada su mudžahedini iz Željeznog Polja napali hrvatsko selo Golubinja.
Sutradan ujutro dijelovi pet muslimanskih brigada, oko 12.500 ljudi, napredujući u dvije kolone s jugozapada (Zenica) i jugoistoka (Kakanj), krenuli su u glavni napad sjeverno od Željeznog Polja i ubrzo opkolili Žepče. Taktika muslimanskih snaga bila je ovladati gradom koristeći činjenicu da će svi Hrvati biti na misi za blagdan svetog Ive. To što je Hrvatski narod napadnut za vrijeme trajanja mise, bio je znak da se u BIH vodi i vjerski, odnosno džihadski rat.
Žepačka 111. Xp brigada HVO-a uspjela je zaustaviti taj muslimanski napad. Međutim, žepački je kraj od toga sukoba u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i tzv. Armije BiH s druge strane. Muslimanske su snage zauzele uzvisine zapadno, južno i istočno od Žepča, a u sljedećih nekoliko dana hrvatsko stanovništvo iz područja na južnoj obali rijeke Bosne kojima su dominirali Muslimani, izbjeglo je u većinska hrvatska područja. U samom Žepču vatra se začula oko 9:15, kad su paljbu na grad otvorili topništvo i minobacači tzv. ABiH-a, a muslimanske “Zelene beretke” opkolile stožer vojne policije HVO-a u hotelu Balkan.
Napad je herojskim zalaganjem i žrtvovanjem HVO-a nadvladan te su muslimanske snage odbijene do južne obale rijeke Bosne. Do 30. lipnja HVO je uspio odbiti najveći dio muslimanskih napadača s većeg dijela zapadne obale rijeke Bosne i osloboditi zapadni dio Žepča.
Neke od naredbi 319. brigadi tzv. ABiH koja je bila spremna na osvajanje Žepča bile su: “Sve ustaško spaliti”, “Muškarce pobiti”, “Djecu i žene pritvoriti u logoru…”, “Sve što se kreće ubijati”, “..Da zauzme ustašku bolnicu, pobije sve ustaše i sve ranjene ustaše”…
Monstruozne naredbe o likvidacijama i etničkom čišćenju Žepča, na svu sreću, nisu provedene jer su hrvatske snage pružile otpor kojem se tzv. Armija BiH nije nadala. U protivnom, taj grad bi se, sudeći prema ovim podacima, pretvorio u jedan veliki koncentracijski logor. Ili, kako to kaže bošnjačka politika, ”sabirni” centar.
Bitka je završila 30. lipnja uvečer predajom 305. i 319. brigade tzv. Armije BiH. Zapovjedniku tzv. ABiH-a Galibu Dervišiću poziv na predaju upućen je još 25. lipnja, ali ga je on odbio. Dok se bombardiranje pojačavalo 26. lipnja, HVO je polako uspostavljao kontrolu nad gradom, a Muslimanima je počelo nedostajati streljiva.
Dervišić je predaju dogovorio s Božidarom Tomićem 30. lipnja, pristavši na predaju glavnine svojih snaga u gradu u 17 sati. Zelene beretke osnovao je vrh Stranke demokratske akcije 10. lipnja 1991. godine u Domu milicije, u Sarajevu, na zasjedanju koje je vodio Emin Švrakić. Sastav ovih jedinica činili su isključivo muslimanski dobrovoljci.
Inače, 7. muslimanska brigada, koja je poslije rata odlukama Alije Izetbegović dobila i nazive ‘slavna’ odnosno ‘viteška’, osnovana je u prosincu 1992. godine, a u međunarodnoj javnosti postala je poznata jer su u njenom sastavu djelovale i džihadističke jedinice ‘el-Mudžahid’ osumnjičene za brojne, svirepe zločine nad hrvatskim i srpskim stanovništvom u BiH.
Počinitelji tih zločina rijetko su i s malim kaznama osuđivani no nikad za ratni zločin ili etničko čišćenje, već isključivo za kršenje ratnih običaja. Jedan od zapovjednika bio je i Asim Kubura koji je dobio samo dvije i pol godine zatvora na Haaškom sudu zbog kršenja ratnog običaja i prava. Druga osoba visoko u vojnoj hijerarhiji te brigade bio je Šerif Patković kojeg Hrvati sumnjiče za više zločina protiv hrvatskog stanovništva, još uvijek je na slobodi te je bio u Haagu na galeriji tijekom izricanja presude Haškoj šestorci.
Iz dokumenta o zapovjedi napada na Žepče i brojnih drugih koji su skupljeni ili se skupljaju te iz brojnih svjedočenja Hrvata iz BiH, vidljiva je namjera tzv. Armije BiH i njihovog vojnog i političkog vodstva da uspostave etnički čisti prostor za Muslimane u Bosni i Hercegovini.
Ono što se treba upitati jest zbog čega ili čijeg interesa Vlade RH nisu nikada ovakve dokumente upotrijebile za obranu generala HVO-a i HV-a u Haagu te tražile pravdu za Hrvate u BiH?
Prema knjizi „Muslimansko-hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni“ Charlesa Shradera ukupno je 111. Xp žepačka brigada imala 450 žrtava od 1992. do 1994. godine. Kao rijetko gdje, ovdje su poginula i šestorica mladih zapovjednika HVO-a.
Video o tome što se tih dana događalo u Žepču i okolici možete vidjeti ovdje
