ONI NE MOGU NI PORAZOM RAZOČARATI
“Nikad više ne smije se ponoviti da pljujemo po hrvatskoj reprezentaciji nakon prvog neuspjeha, a bili smo drugi i treći na svijetu. Ako zaboravimo što su Zlatko Dalić i njegovi momci napravili za Hrvatsku, onda kao narod ne vrijedimo ništa. Nećemo uvijek biti prvi, ni treći, nećemo uvijek proći skupinu na velikom natjecanju, ali ljudi nisu svjesni veličine uspjeha hrvatskog sporta i težine medalja koje donosimo kući. Kako netko može pljuvati po Luki Modriću, pljuvati po njemu pa i da je najgori na terenu. On će zauvijek biti moj heroj i uzor kojemu ću se nakloniti. Hrvatsku ne vole svi i to sam prihvatio. Nitko nema pravo oduzeti mladima da uče od takvih ljudi i vesele se njihovim uspjesima, a mi ih prvom prilikom gazimo kao da su najveća gamad i nudimo djeci neke druge heroje, nekompetentne ljude na najvišim pozicijama.” Ivica Tucak
Pred nama je još jedna sudbonosna utakmica na Euru a proteklih dana smo svjedočili neviđenim napadima određenih medija i ”stručnjaka” na izbornika Zlatka Dalića. Takozvani ”hrvatski” mediji i ”stručnjaci” , zapravo mediji koji samo formalno jesu u Hrvatskoj a u stvarnosti su sve samo ne hrvatski, odnosno toliko su hrvatski koliko im treba da pokupe zaradu u našoj zemlji, nakon poraza protiv Španjolske i remija protiv Albanije , krenuli su po ne znam koji put u rušenje izbornika Zlatka Dalića.
Odgovor zašto je Dalić meta napada je u odličnoj objavi ponudio aktivist i poznati vjeroučitelj Ivan Pokupec. Njegovu objavu donosimo u nastavku:
” Ovaj čovjek je jedan od najočitijih pokazatelja da Hrvatska nikada nije bila sadržajno, već samo formalno oslobođena. I da je još uvijek pod okupacijom.
Da se razumijemo, ja nisam neki navijački kadar. Pogledati ću utakmicu repke nadajući se uspjehu, no neću odvajati vrijeme da ju dočekujem na trgovima, niti ću bacati televizor nakon poraza.
Dapače, općenito nisam fan kolektivnih histerija i masovnih ludila u kojima pojedinci, utopljeni u masu, izgube i ono malo razmišljanja vlastitom glavom. Iz te perspektive sam veći kritičar nogometa negoli ću ikada biti podržavatelj. Ali ipak sam svjestan da našem narodu ponekad treba i nekakvog veselja, pa makar oko uspjeha u natjeravanju napumpanog ovčjeg želudca po livadi.
Meni je od toga kudikamo zanimljivije promatrati odnos medija i ostatka anacionalne/nadnacionalne kamarile prema Zlatku Daliću…
Ne razumijem se u nogomet dovoljno da bih znao je li on trenerski virtuoz ili blento kojem se nevjerojatno posrećilo, no to je zapravo nebitno. Činjenica jest da je osvojio TRI SVJETSKE MEDALJE, u najpopularnijem sportu na svijetu, s reprezentacijom probranom od ljudi koliko ih ima poveći europski grad.
Da je taj rezultat donio Englezima, Talijanima, Nizozemcima, Nijemcima… vjerojatno bi već imao spomenik u glavnom gradu, stadion nazvan po sebi i bio prozvan nacionalnim herojem. Da je takav rezultat donio Amerima, već bi o njemu bio snimljen inspirativni holivudski blockbuster u kojem bi ga glumio Brad Pitt.
Ali ne i u Hrvatskoj.
Koliko god puta srušio nogometne velesile na terenu, koliko god medalja osvojio, kod nas se Dalić uvijek mora braniti, opravdavati i dokazivati. Pred svako natjecanje mu dnovinari predviđaju potop. Svaka nepobijeđena utakmica je “dokaz njegove nesposobnosti”, a njihove dnovinarske stručnosti.
Je li Dalić kriminalac? Koliko znam, nije.
Je li Dalić nasilnik? Koliko znam, nije.
Je li Dalić zaslužio toliku pljuvačinu? Nije.
Zašto ga onda tako tretiraju? Zašto je jedino vrijeme kada im je bio prihvatljiv bilo dok je promovirao C19 “znanost”?
Iz zahvalnosti za sve učinjeno do sada? Želje da bude još bolji? Želje da se ujedinimo kao narod pa makar i u sporednim stvarima?
Ili je Zlatko Dalić – svojevoljno ili ne – postao simbolom svih onih vrijednosti koje oni organski ne podnose?
Čovjek nikome ništa ne nameće, ali se ni ne srami govoriti o svojoj vjeri iskreno. O Hrvatskoj pozitivno. Izraziti zahvalnost hrvatskim braniteljima. Pri tome je uvijek blag, pristojan, odmjeren. I ono što je neoprostivo – uspješan.
To se moglo tolerirati Ćiri, koji je poput njegovog kuma Mamića bio što god je trebalo biti: domoljub, jugoslaven, tuđmanovac, titoist, za hrvatsku ligu, za “regionalnu” ligu… Uvijek s šeretskim osmjehom i figom u džepu, po potrebi Bosanac, po potrebi Hrvat, Švicarac… na terenu primitivni tiranin, pred kamerama fini gospodin…
Toleriralo bi se i Daliću da je ateist i jugonostalgičar. Ili barem homoseksualac. Onda bi bio “inkluzivan”, “tolerantan”, “svjetski čovjek”. A njegove medalje bi bile dokaz znanja, stručnosti, profesionalizma…
No pošto on ima samo jedan identitet koji će uvijek biti kamenčić u cipeli i trn u oku, one su dokaz “glupe sreće”, činjenice da se “našao na pravom mjestu u pravo vrijeme, s igračima kojima zapravo izbornik ni ne treba”. I sve da osvoji 30 svjetskih medalja, dnovinari će spremno čekati da mu izmakne trideset i prva, kao “dokaz svega što već godinama pišu”.
Do tada je za njih on opasan čovjek jer je živući primjer toga da su vjera, pristojnost, domoljublje i poniznost (koliko god da su prostituirane od umjereno lijevog HDZ-a) vrijednosti koje čovjeka dovode do uspjeha.
I trebamo više takvih, “opasnih” ljudi.” napisao je Pokupec.
Vatreni pod Dalićevim vodstvom mogu izgubiti, kao što se u sportu ponekad dobiva, ponekad, nažalost, i gubi, ali će u ključnim utakmicama Dalićevi Vatreni uvijek dati sve od sebe. Što se više od toga može poželjeti?
Dalićevo iskustvo jedan je od najvećih aduta Hrvatske, a njegova veličina ne mjeri se više samo rezultatima, koji ga svrstavaju među pet najboljih izbornika svijeta. Hrvatska je jedina reprezentacija uz Francusku koja ima dvije velike medalje sa SP-a u posljednjih deset godina. Osim toga, Vatreni su i u završnici Lige naciji igrali finale i osvojili drugo mjesto, a to se odvilo prije samo godinu dana. Može li se što zamjerati igračima koji su nam donijeli toliko radosti?
Ako netko sumnja kolika je u tome Dalićeva zasluga, neka se sjeti kako smo izgledali prije Kijeva, tamo je postavljen temelj budućnosti hrvatskog nogometa.
Kako god završila utakmica protiv Italije , to ne može i neće izbrisati sve uspjehe koje je postigao Zlatko Dalić. Kad ti netko preko sporta podari toliko radosti i ponosa onda to vrednuješ i pamtiš. To se vrednuje i time što te takvi ne mogu ubrzo razočarati nekim neuspjehom.
Zato ćemo se radovati pobjedama, ali kada budu i porazi ovi mladići ne zaslužuju kritiku.
Imamo još dvije utakmice pa neka je s blagoslovom pa što god bude…Uvijek vjerni!
