Mitovi o 200 najbogatijih obitelji koje vladaju Hrvatskom izmišljani su da bi prikrili činjenicu kako su jedini dobitnici hrvatske pretvorbe stara upravljačka elita i njihovi idejni nasljednici
Bilo je to na jednoj od mojih prvih reportaža u Poljskoj, dok sam još radio u Jutarnjem listu.
Tek sam započeo stvarati svoju mrežu informatora i poznanstava u Poljskoj, pa sam se morao osloniti i na pomoć „izvana“, tako i na hrvatskog veleposlanika koji me je povezao s jednim političarem. piše Goran Andrijanić za blog Poljska u mom srcu.
Arogantni političar
Bilo je to vrijeme vlade Zorana Milanovića, veleposlanik je bio SDP-ov kadar, pa su i kontakti na koje me je uputio bili sukladni toj političkoj orijentacii. Sredio mi je razgovor s jednim postkomunističkom političarom iz kruga bivšeg predsjednika Aleksandra Kwaśniewskog. Razgovor je bio loš – Poljak je bio arogantan (kasnije ću shvatiti da je to crta tipična za poljske postkomuniste, razvijena u vrijeme vladavine jedne od najbrutalnijih oligarhija Varšavskog pakta), izjave su mu bile jednostrane, a nakon svega morao sam se i svađati s njim, objašnjavajući mu da nisu Hrvati ti koji su započeli rat u BiH.
Sa mnom je na razgovoru kao prevoditeljica bila zaposlenica hrvatskog veleposlanstva – simpatična Poljakinja, puna oduševljenja za Hrvatsku, ali uglavnom iz postjugoslavenske perspektive. Pričala mi je s entuzijazmom kako su prije mjesec dana organizirali gostovanje jednog hrvatskog benda u Varšavi
– Kojeg?, pitao sam.
– Hladno Pivo, odgovorila je.
Nisam htio započinjati raspravu i pitati je zašto novcima poreznih obveznika plaćaju svirku benda koji ama baš niti na jedan način ne prezentira hrvatsku kulturu i njezin duh. Niti estetski, niti idejno, a ponajmanje politički. Ali, nisam joj htio kvariti raspoloženje.
Uostalom, znao sam dobro da taj bend iz Gajnica već dulje vrijeme parazitira na povezanosti s bliskim mu političkim i kulturnim postkomunističkim strukturama, koje su upravo tada – u razdoblju Milanovićeve vlade – otvoreno odrinirali političkom i kulturnom scenom.
Vrijeme kada sam se čudio zašto je ovaj bend, potpuno prosječna kombinacija kopiranja ideja Novog primitivizma i zagrebačke HC scene druge polovice osamdesetih, uopće ostvario bilo kakav uspjeh – bilo je davno iza mene. Već tada sam znao da je ono što se zove hrvatska rock scena u biti tek dominacija mediokriteta u kojoj glavnu riječ vode pankerski i hip-hop „buntovnici“ preživljavajući na sponzorskom novcu korporacija, uz potporu kulturnog i političkog postkomunističkog mainstreama.
Hladno Pivo je za mene bilo ogledni primjer takve situacije. Bez svoje lažno lijeve, a u biti totalitarne postjugoslavenske politike (pisao sam o njoj u tekstu OVDJE) koja mu je donijela potporu gore spomenutih struktura, taj bi bend ostao na jednom, eventualno dva albumčića i potom bio primoran pronaći pošten posao. Kada se samo sjetim koliko je bilo puno boljih i talentiranijih bendova koje danas nema jer ih je mainstream u Hrvatskoj ignorirao, muka me hvata. Ali, već sam i na to pomalo priviknut.
(Para)državni ljubimci
Pankrti su svojedobno u komunizmu objavili album koji je imao naslov „Državni ljubimci“, s omotom na kojemu mladi čovjek ljubi postolje nekog spomenika. Hladno Pivo, TBF, Edo Majka i svi ti ostali epigoni postkomunizma savršeno su opisani tom simbolikom – (para)državni ljubimci spremni staviti svoju umjetnost u službu jedne ideologizirane slike svijeta. „Buntovnici“ i „antiglobalisti“ na strani malog čovjeka, rade konceptualne albume protiv korporacija, ali uvijek spremni prodati se za reklame i sponzorstva i dobro plaćene gradske koncerte.
Prisjetio sam se ove epizode iz Varšave dok ovih dana nazočimo jednom od zanimljivijih političkih skandala na hrvatskoj sceni već dugo vremena unazad.
„Slučajan susret“ Mileta Kekina i Nikice Jelavića pokrenuo je nekoliko procesa koji će, nadam se, ostaviti dublji trag na zbivanjima na toj sceni. Samo na prvi pogled nespojiva kombinacija „dečka iz Gajnica“ i „dečka s Knežije“ odjednom nam je otvorila pravi pogled na život obitelji Mileta i Ivane Kekin koji je svojevrstan modus operandi društvenih struktura kojima pripadaju.
Njihova životna priča, do sada pomno predstavljana kao romantična borba lijeve političarke i njezinog punk trubadura protiv svih nepravdi zatucanog hrvatskog društva, odjednom se ukazala kao unosna poduzetnička avantura dvoje ljudi koji možda za naivne imaju imidž boema, ali u stvarnosti žive i funkcioniraju kao moćna elita društva.
Više nego pristojan stan u strogom centru Zagreba (toliko o pripadnosti Gajnicama kao simbolu margine društva i grada) i luksuzna vila u Istri koju se iznajmljuje za dobre pare mogle bi biti samo vrh sante leda koji plovi prema dinastiji Kekin i prijeti jednom zauvijek potopiti Titanik njihovih političkih ambicija. Čak i ako je sve to stečeno na legalan način (a u slučaju te vile u Istri postoje opravdane sumnje da je tako doista bilo), PR-ovska šteta je već dobrano počinjena.
Pokazalo se ono što su svi upućeniji već dobro znali – Ivana i Mile Kekin nisu nikakvi „borci za pravdu“, već pripadnici društvene grupacije koju možemo opisati kao „zlatna djeca postkomunizma“. Upravo ta grupacija i njihovi mentori jesu jedini pravi profiteri ekonomske i političke transformacije kroz koju Hrvatska prolazi od svoga osamostaljenja, a koja u nekim aspektima kao da nije niti počela.
Mitovi o 200 najbogatijih obitelji koje vladaju Hrvatskom i tome slični izmišljani su upravo zato da bi prikrili činjenicu kako je jedini dobitnik hrvatske pretvorbe ista stara upravljačka elita koja je iskoristila svoju početnu poziciju moći koja joj nikada nije oduzeta, da bi stvorila novu do koje će pripustiti samo „svoje“ – dakle sebe, svoje nasljednike i one koji su joj spremni služiti poput obitelji Kekin i njima sličnih. To je parapolitička „elita“ koja potpuno nadzire hrvatske medije, kulturu, akademsku zajednicu, veći dio gospodarstva, koja je ucjenama kupila veći dio Katoličke Crkve i koja svoj politički izraz ima u svim strankama hrvatskog političkog mainstreama, uključujući i HDZ.
Uništeni Zagreb
U svakom normalnom društvu s normalnim medijima, netko bi već novinarski prerovao imovinsku karticu obitelji Kekin. U Hrvatskoj, međutim, ta će istraga biti ograničena na društvene mreže i povremene ekscese u mainstream medijima, tek toliko da bi se zadržao privid slobode (daj Bože da me demantiraju). Isti ti mediji već nekoliko godina sustavno ignoriraju činjenicu da je stranka Ivane Kekin Možemo napravila civilizacijski regres u hrvatskom glavnom gradu i da Zagreb izgleda katastofalno, kao da njime vladaju nedorasla dječurlija, što je vjerojatno blizu istini.
Isti ti mediji su sustavno prešućivali situaciju u kojoj su zlatna djeca postkomunizma otišla u Afriku kako bi se upustili u nešto što su mnogi nazivali krijumčarenjem djece. Da su se u sličnoj situaciji našli neki ljudi blisko bilo kojoj od desnih stranaka, vjerojatno bi i dan danas bili u zambijskom zatvoru.
To da je HDZ-ovska vlast učinila i više za njih nego što je diplomatski i pravno moguće, dokazuje upravo ono što sam ranije spomenuo – ta je stranka dobrano ispremežena tim paradržavnim strukturama. U Hrvatskoj je gramscijev „marš kroz institucije“ završen i prije nego je započeo, a HDZ ništa, ponavljam, ništa nije učinio da bi ga spriječio. Osim one hrabre epizode s imenovanjem Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture, što su zlatna djeca postkomunizma uspješno blokirali. Usput rečeno, najvećim krimenom poluraspadnutog Domovinskog pokreta smatram što u pregovorima s HDZ-om nije inzistirao na svom ministru kulture. Riječ je ili o kukavičluku ili o ignoranciji.
Hoće li nakon svega Mile i njegovi i njemu slični i dalje pjevati za državne pare pjevati totalitarističke pjesme poput „Ja nisam vaš“? Ili pak stihove poput onog „Crkveno se zvono čuje/Priziva nove oluje“, koji imaju u sebi nešto od onog duboko antikatoličkog/anithrvatskog naboja njihovog velikog uzora Đorđeta Balaševića koji je u mirnome licu katoličke redovnice koju su srpske formacije uhitile u vukovarskoj bolnici vidio zlo i krivnju za raspad „najdraže države“?
Možda i hoće, ali čini mi se sve rjeđe. Ono što je ipak važnije jest da je politička karijera Ivane Kekin ako ne uništena, a onda sigurno usporena na neko vrijeme, što je, oprostite mi slobodu prosudbe, za Hrvatsku svakako dobra vijest.
Desnica je punk rock
Iz svega ovoga suverenistička hrvatska desnica bi trebala izvesti jedan važan poučak. Ova je afera, naime, potvrdila da je i u Hrvatskoj dokončan jedan važan proces koji je već dovršen na Zapadu. Ljevica, naime, već odavno ne prezentira interese radničke klase i nižih srednjih slojeva nego isključivo interese onih grupacija koje su ekonomski i sociološki povlaštene. To je, primjerice, dobro shvatila poljska stranka Pravo i pravda koja je svojom socijalno osjetljivom politikom proširila svoju biračku bazu i istodobno Poljsku učinila pravednijom državom.
U Hrvatskoj će ideologija salonskog ljevičarstva Možemo biti sve jača i tu se javlja manevarski prostor za konzervativne stranke. Posebice zbog toga što u Hrvatskoj nema mjesta za razvoj „alt-left“ opcije koja bi umjesto na ideologiju bila usmjerena na dobrobit građana. A nema ga jer je hrvatska ljevica kontaminirana jugokomunističkim prijezirom prema malom hrvatskom čovjeku (što Katarina Peović dobro dokazuje).
Hrvatskoj desnici bi iz identitetskih razloga, uostalom, trebala biti imanentna tipično katolička briga za ekonomski i društveno ugrožene i potlačene, koja je bila vidljiva kod svih važnijih hrvatskih konzervativnih političara.
Zaključimo dakle prikladno ovaj tekst: gdje danas možemo naći autentični punk rock?
Samo na desnici.
Cijeli tekst možete pročitati Goran Andrijanić/Poljska u mom srcu
crodex.net
