Možete zamisliti kakve osjećaje imaju novinari koji mrze Hrvatsku kad vide desetine tisuća ljudi u Imotskom na Thompsonovu koncertu, kad gledaju kako njegovu pjesmu “Ako ne znaš što je bilo” publika s tolikim emocijama u glas pjeva…
“Napadaju ta sluganska pera, K’o da oni branili su sela, miševi, Iz rupa izišli
Eh, što im se povampire lica , Kad se vije naša šahovnica, Sveta zastava“
Par pjesma i veliki domoljubni skup u Imotskom je izvuklo sav antihrvatski talog na površinu. Index,Net,Dnevnik,Slobodna Dalmacija,Telegram,Yutarnji i ostali antihrvatski mediji kmeče danima.
Dok je Marko Perković omiljen među mnoštvom Hrvata, dok njegove pjesme u samo nekoliko dana postaju hitovi koji izazovu takve duboke emocije i podižu domoljubi zanos, dok ga na stadionima i trgovima dolaze slušati stotine tisuća obožavatelja, dok je, ukratko, prvo ime hrvatske zabavne glazbe i domoljub koji je za Hrvatsku ratovao s oružjem u ruci, dotle ga mnogi mediji i novinari ozloglašavaju kad god za to imaju prigodu. A prigoda tako reći uvijek postoji, ona se zove – Marko Perković Thompson.
Thompson dođe nešto kao tamjan, istjeruje vraga iz redakcije Net.hr ,index.hr, Jutarnji ,Telegram.hr...
”Hrvatski” mediji i novinari jedva da su se imalo promijenili od vremena komunizma u kojem bi, kad bi se na njihovu zubu i zubu politike našao neki poznati “nacionalist”, samo spominjanje njegova imena probudilo lešinarski nagon. U književnosti Aralica i cio niz drugih pisaca, u zabavnoj glazbi Vice Vukov, među gospodarskim stručnjacima Veselica, Đodan ili Šošić, u politici Savka, Tripalo i mnogi drugi obilježavani su kao zlo na sličan način kao u samostalnoj Hrvatskoj Tuđman i podosta njegovih suradnika i deseci drugih briljantnih osoba. Što je tome uzrok?
Do kraja osamdesetih godina do 95 posto novinara bio je u članstvu Saveza komunista
Među ostalim i ovo. Do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća tako reći svi novinari su bili lijevi, golem broj, možda i do 95 posto, bio je u članstvu Saveza komunista, s promjenom politike neki su se povukli, neki su otišli u Beograd ili čak u četnike, a golema je većina u novinarstvu ostala. Osim toga, novi su se novinari regrutirali iz istih obiteljskih ili političkih sredina kao u komunizmu, većina je hrvatsku državu prihvatila kao nužno zlo i zadržala sumnjičavost, rezerviranost ili odbojnost prema svakom izražavanju domoljublja i hrvatstva.
Najveći medijski progonitelji domoljuba i domoljublja u komunizmu osnivali su najmoćnije medijske kuće ili pokretali glasila. Dijelom krivicu za stanje u novinarstvu ima i sam predsjednik Tuđman, koji je odlučivao o najvažnijim kadrovima u tiskanim i elektroničkim medijima u vlasništvu države – najviše je vjerovao ljudima koji su prošli sličan put kao i on, put od odanog komunista do “dobrog Hrvata”. Neki su mu bili trajno poslušni i zahvalni, a neki su mu zabili nož u leđa čim je za to bilo prilike.
Thompsona ćete vrlo, vrlo rijetko vidjeti i čuti u medijima, a pogotovo ga nećete vidjeti na naslovnicama, nema s njim intervjua, nema o njemu reportaža, on je gotovo zabranjen slično kao i mnogi domoljubi u komunizmu. I tko mu to radi? Isti oni koji su navijali za Jugoslaviju dok se nije potpuno raspala. Tuđman je bio najnapadaniji političar valjda u povijesti, uoči oslobađajuće presude Gotovini i Markaču jedan je lijevi list objavio naslov iznad velikog teksta “Presuda Tuđmanovoj Hrvatskoj” pa je nakon vijesti iz Haaga brže-bolje povučen.
Možete zamisliti kakvi osjećaji obuzimaju takve novinare kad vide desetine tisuća ljudi na Thompsonovu koncertu, kad gledaju na TV-u kako u glas viču Za dom spremni i u glas pjevaju Čavoglave, kad svjetski doprvaci u nogometu zovu Thompsona da pjeva na njihovu dočeku u Zagrebu ili kad zahtijevaju da se puštaju njegove pjesme prije utakmice, kad Hrgović hoće neku njegovu pjesmu prije boksačkog okršaja. Čovjek se osupnut tim animozitetom pita – pa što to oni u Hrvatskoj vole?
Odgovor je – oni ne vole Hrvatsku. Ne smeta njima samo Thompson, HOS ili Za dom spremni, njima smeta Hrvatska.
