Danas smo u Hrvatskom saboru raspravljali o pitanju od velikog značaja – donošenju Zakona o hrvatskom jeziku.
Ovaj zakon treba biti dokaz predanosti našoj kulturi i baštini, te služiti kao svjetionik našeg nacionalnog identiteta, piše Marko Milanović Litre na svom Facebooku.
Sjetimo se Bečkog književnog dogovora iz 1850., koji je nastojao podvesti naš jezik pod jedinstveni jezični kišobran pogubnih političkih saveza i neprirodnih društvenih konstrukcija.
Sjetimo se kako je Ante Starčević, Otac domovine, žestoko kritizirao takvu politiku. Starčevićeva bitka nije vođena samo protiv politike, već i protiv vladajućih i nadolazećih ideologija, a osobito onih koje je propagirao Vuk Stefanović Karadžić.
U Karadžićevim jezičnim zamislima i učenjima Starčević je shvatio pravu narav njegovih namjera. Karadžić je posijao sjeme hegemonističke ideologije „velike Srbije“. Karadžićevo zalaganje za standardizirani jezični pristup među Južnim Slavenima, prema Starčevićevom mišljenju, bio je veo, odnosno smokvin list za srpsku dominaciju.
Ta kulturna i jezična hegemonija izravno je ugrožavala jedinstveni identitet i suverenitet hrvatskog naroda, što je Starčević u potpunosti razumio. Shvatio je da bi prihvaćanje Karadžićevih jezičnih načela otvorilo put političkom i kulturnom pokoravanju Hrvatske pod krinkom jezičnog jedinstva.Taj ideološki sukob između Starčevića i Karadžića bio je simbol širih borbi između hrvatskog i srpskog nacionalizma, u čijem su središtu jezik i identitet.
A ne smijemo zaboraviti ni Novosadski dogovor iz 1954. godine, kojim je naš jezik označen kao ‘hrvatskosrpski’ i kojim se ponovno htjela ostvariti prvobitna ideja Vuka Karadžića samo ovog puta u izmijenjenom obliku.
Samo spominjanje zakona o zaštiti hrvatskog jezika izazvalo je bijes onih koji se još drže zastarjelih pojmova ‘zajedničkog jezika’ i nastranih zaostalih ideologija Vuka Karadžića i bravara iz Kumrovca.
Njihove reakcije podsjećaju na scenu iz bajke Šuma Striborova. U kojoj samo pogled na novo izlegle ptičice otkriva zmijski jezik snahe-guje odnosno otkriva svoju pravu narav.
Prihvaćanje ovog zakona je izjava da cijenimo svoju prošlost, da smo svjesni svoje sadašnjosti i da smo predani budućnosti u kojoj će hrvatski jezik i dalje biti izvor ponosa i zajedništva.
Izvor: Marko Milanović Litre
