Mogu režimski ešaloni tu istinu prikrivati i zaglušivati medijskim spinovima i zasljepljivanjima, skretanjima s teme i zaokupljanjem javnosti drugim i trivijalnim temama. No sve ima svoje granice i svoje kritične točke. Ovakav rezultat zagrebačkih politika prema bezobraznom političkom Srbstvu i prema bezobraznom političkom Bošnjaštvu mogao bi, a i morao, biti prijelomnica. Točka na i. Povod za opću uzbunu. piše hrvatskonebo.org.
Nakon poslanih optužnica protiv hrvatskih pilota, iz Beograda su najavljene i optužnice protiv visoko rangiranih časnika iz Glavnog stožera Hrvatske vojske u danima Oluje početkom kolovoza 1995. Mnogi su sada još više šokirani nego što su bili dosad. I to unatoč ohrabrujućem priopćenju hrvatskog ministarstva pravosuđa i nešto tvrđim izjavama iz hrvatskog državnog vrha nego inače.
Srbija se opako poigrava s Hrvatskom – zato što nije obrnuto
Srbija se igra pravde i pravosuđa. Srbija se opako poigrava s Hrvatskom. Srbija okrivljuje Hrvatsku tako što ciljano i tempirano optužuje pripadnike njezinih oružanih snaga – a i samo državno vodstvo – za djela od prije 27 godina koja im stavlja na teret. Koja im insinuira.
Mnogi hrvatski branitelji, vrući domoljubi i mnogi drugi pitaju se kako je moguće da se takvo što uopće događa. Odgovor je vrlo jednostavan: Moguće je zato što se ne događa ono što bi se morala događati.
U političkim i pravosudnim odnosima između država vrijede pravila kakva vrijede i u nogometu. Ako tijekom utakmice tvoji igrači propuste poduzeti i učiniti sve što treba, ako propuste previše prigoda za organiziranje napada i zabijanje golova, ili ako promaše previše „zicera“, to se u pravilu osveti prije kraja utakmice.
A Hrvatska je dosad propustila i više nego previše. Ona je Srbiju kao državu-agresora uglavnom ostavljala na miru. Nije ispostavljala njezine svekolike krimene. Nije proglašavala četnike nepoželjnim osobama. Nije Srbiju sankcionirala ni za što. Nije ju izolirala. Nije podizala tužbe. Nije ništa ultimativno poduzela da se riješi sudbina nestalih. Nije zatražila ratnu odštetu, pa ni odštetu za vlastite državljane koji bijahu zatočen ili ubijeni odnosno „nestali“ u srbijanskim zatvorima i logorima. Nije vodila informativnu kampanju, a kamoli napadački informativni rat. Isto tako nije udarala po bošnjačkim ratnim i poratnim zlima i krivnjama. Nije rezolutno otklanjala i kažnjavala nedopustive informativne i pravosudne udare odnosno inkriminacije na svoje državljane i na samu sebe, s koje god strane oni dolazili. U riječ, nije se postavljala muški. A nije ne ženski. Nego kao nekakav „treći rod“. Nijem, njemušt, nevoljak, nevoljan, nedorastao, nezrel, nesvjestan, nepoduzetan, nepromišljen, nespreman… Kao eunuh u haremu beogradskog, sarajevskog, banjoluškog, berlinskog, bruxelleskog ili ankarskog sultana. Čuvajući žene i djevice za njihove sultanske pohote.
Pred kime su se to vlasti u Zagrebu dokazivale?
Za vlasti u Zagrebu kao da već više od dvaju desetljeća nije postojala ni srbska ni bošnjačka ni (nepreživjela) jugoslavenska („građanska“) bezobrazna agresivnost. Zabijale su glavu u pijesak. I bavile se kao najvećim suvremenim nacionalnim problemom neoustaštvom i neofašizmom među Hrvatima. Bavile se „nedopustivim“ i „zločinačkim“ simbolima, kao što su „bijelo polje“ i HOS-ov ratni slogan „Za dom spremni“. To im je bio veći problem od svega. Na tomu su se dokazivale? Pred kime to?
Poslije svega, za političke, pravosudne i ostale vlasti u Republici Hrvatskoj moglo bi se reći da su bile i jesu „za stvarnost nespremne“. „Za Dom – nespremne“. A za diplomatske privide, laganja sebi i narodu, za podvijanje repa i za svaki oblik popuštanja drugima spremne.
Zato su im, očito, smetali oni u Hrvatskoj koji su „za dom spremni“. I oni koji razotkrivaju privide, laganja i hinjenja.
Ili su vlasti u Hrvatskoj možda svjesno radile u korist hrvatske štete?
Ili su pak vlasti u Hrvatskoj možda svjesno radile u korist hrvatske štete? Po tko zna čijim sve nalozima i tko zna ih kojih sve razloga.
Ako bi to bilo istina, to bi bilo teško kazneno djelo. Samo, tko će ima ga ispostaviti i pravosudno ga utvrditi? Vrana vrani…
U svakom slučaju, zaslugom ovakvih vlasti, Beograd osvaja teren kao tužitelj, osvaja ga i Izetbegovićevo Sarajevo i Dodikova Banja Luka. Hrvatska biva stjerana u kut, u defenzivu, stano prisiljavana braniti se od proizvoljnih optužaba.
Najviše je tragično i groteskno da se mora braniti od srbsko-srbijanskih optužaba. Dopuštati da bude tako krajnje je ponižavajuće, ne samo za hrvatske ljude i samostalnu nam državu, nego i za pravdu i istinu. Dopuštati da su se odnosi Hrvatske i Srbije oblikovali u tom smjeru teški je dugogodišnji poremećaj koji bi za sobom morao povlačiti i tešku političku i kaznenu odgovornost.
Defenzivno i bezubo i kukavno ponašanje vlasti u Zagrebu pokazatelj je i toga da, suprotno onomu što su hrvatski narod i država pod vodstvom predsjednika Tuđmana uspjeli kao slabija strana u ratu, vlasti u Zagrebu poslije Tuđmana ne uspijevaju ili ne žele uspjeti biti jačom stranom u miru.
Mogu režimski ešaloni tu istinu prikrivati i zaglušivati medijskim spinovima i zasljepljivanjima, skretanjima s teme i zaokupljanjem javnosti drugim i trivijalnim temama. No sve ima svoje granice i svoje kritične točke. Ovakav rezultat zagrebačkih politika prema bezobraznom političkom Srbstvu i prema bezobraznom političkom Bošnjaštvu mogao bi, a i morao, biti prijelomnica. Točka na i. Povod za opću uzbunu.
Izvor:hrvatskonebo.org
