Temelj svih laži Velikosrpske politike uvijek je počivao na dva stupa. Prvi stup je vječito naricanje o ugroženosti Srba od okolnih naroda, ponajviše Hrvata, ali nedavnoj prošlosti i Albanaca, Bugara, Crnogoraca, Bošnjaka, Nijemaca i drugih.
To je naravno podrazumijevalo i brojne laži u preuveličavanju, čak i izmišljanju, brojnih genocida i zločina koji su, prema velikosrpskim lažima, bili počinjeni nad Srbima u 20. stoljeću. Drugi stup je civiliziranom svijetu nepoznati barbarizam, brutalnost i krvoločnost u pokušajima širenja granice Srbije, koja je bila praćena u cijelom 20. stoljeću brojnim ratovima, ubijanjima, propagandno-psihološko torturom, etničkim čišćenjima i povijesnim lažima. To je rezultiralo brojnim zločinima nad Hrvatima, Albancima, Bošnjacima, Nijemcima, Crnogorcima i drugim narodima. Velikosrpsku zločinačku ruku hrvatski narod je kroz cijelo 20. stoljeće osjetio u I. svjetskom ratu, prvoj kraljevoj Jugoslaviji, II. svjetskom ratu, boljševičko-velikosrpskom genocidu nakon II. svjetskog rata, drugoj komunističkoj Jugoslaviji i Domovinskom ratu.
Dva dokumenta, Valerijanov memorandum i Homogena Srbija, nastali su u isto vrijeme u lipnju 1941. godine. Dok se prvi u režiji SPC-a bavi lažnim i izmišljenim brojkama o stotinama tisuća stradalih Srba samo u prvim mjesecima rata, drugi u režiji četničkih ideologa Moljevića i Vasića bavi se planom ubijanja i etničkog čišćenja svih Hrvata i Muslimana južno od linije Virovitica-Karlovac-Karlobag, a što je činilo gotovo 3/4 teritorija NDH.
Ovaj zloćudna politike, kombinacija žrtve-nasilnika, ostala je u srbijanskoj politici prisutna cijelo 20. stoljeća, a svoje otvoreno lice pokazala je u brutalnoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu u Domovinskom ratu. Bilo je to samo ponavljanje i kulminacija svega onoga što smo slušali kroz cijelo 20. stoljeće, a sasvim otvoreno lice pokazano je kada je ‘srbijanski izabrani vožd’ – Slobodan Milošević – krenuo u blitzkrieg potpunog osvajanja i etničkog čišćenja Hrvatske 1991. godine. Planovi ove šovinističke srbijanske politike, koja i danas živi u srbijanskoj politici predsjednika Aleksandra Vučića i njegovih trabanata, bili su sprječeni samo zahvaljujući izuzetnoj hrabrosti i junaštvu gotovo golorukih dragovoljaca u obrani Hrvatske, te ključne i strašne 1991. godine.
Uvod u raspad Jugoslavije – ubojstvo Stjepana Radića
Kada je u lipnju 1928. srbijanski zastupnik Puniša Račić nemilosrdno u parlamentu Jugoslavije ubio vođu hrvatskog naroda Stjepana Radića i druge hrvatske parlamentarne zastupnike, bio je samo kotačić i zupčanik jedne morbidne ideje koja i danas živi u Srbiji. Prema riječima svjedoka, nakon pokolja Hrvata u parlamentu, Račić je izašao uz riječi: “Živjela Velika Srbija”. Te riječi su ključna ideja vodilja iracionalne i šovinističke politike Srbije kroz cijelo 20. stoljeće do danas.
Trinaest godina kasnije na tlu Jugoslavije počeo je rat, koji je već uvelike bjesnio u Europi. Taj rat nije mimoišao ni Jugoslaviju, koja se raspala na tri države (Nezavisna Država Hrvatska, Srbija i Crna Gora), a ostatak teritorija anketiran je od Njemačke, Italije, Mađarske, Bugarske i Albanije.
Već u lipnju 1941., samo dva mjeseca nakon početka rata, dok još novonastale države nisu niti uspjele formirati stabilne vlasti, na tragovima lipanjskog ubojstva 1928. Stjepana Radića, velikosrbi pismeno su uobličuju svoje ideje zbog kojih je Radić i ubijen, a koje su bile najveći izvor zala za Hrvate u prvoj Jugoslaviji.
Velikosrpski šovinizam zadojen je iracionalnom mržnjom prema Hrvatima i svim narodima koje oni smatraju “biološkom preprekom” u ideji stvaranja etnički čiste, filonacističke i rasističke Srbije.
Dva dokumenta, Valerijanov memorandum i Homogena Srbija, nastali su u isto vrijeme u lipnju 1941. godine. Dok se prvi u režiji SPC-a bavi lažnim brojkama o stotinama tisuća stradalih Srba samo u prvim mjesecima rata, drugi u režiji četničkih ideologa Moljevića i Vasića bavi se planom ubijanja i etničkog čišćenja Hrvata i Muslimana južno od linije Virovitica-Karlovac-Karlobag, što je činilo gotovo 3/4 teritorija NDH.
Valerijanov memorandum – laži iz Srpske Pravoslavne Crkve
Valerijanov memorandum predstavnici Srpske Pravoslavne Crkve predali su prvo njemačkim vlastima u Beogradu, a kasnije je raširen po svijetu. Laž u režiji SPC-a je tolika da su tvrdili da je već u lipnju 1941., dva mjeseca od uspostave NDH ubijeno više od 100.000 Srba. U kolovozu 1941. broj je narastao na 180.000, a u rujnu 1941. službeni broj ubijenih Srba u NDH koji je SPC širila svijetom bio je veći od 300.000 žrtava.
„Takva sramotna laž ostala je nad Hrvatima do dana današnjega“ (Stjepan Lozo)
Zanimljivo je da su oba dokumenta, nimalo slučajno, izašla u razmaku od sedam dana: Valerijanov memorandum se bavi izmišljenim stradanjima Srba s brojevima “prenapuhanim” preko svake mjere, a Homogena Srbija koju izdaju četnici i njihov ideolog Stevan Moljević se bavi time kako uspostaviti Veliku Srbiju na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag. Naravno, to podrazumijeva ubijanje, progon i etničko čišćenje svih Hrvata južno od te linije, te etnički čistu državu u kojoj žive samo Srbi.
Pad izbjegličke vlade generala Simovića i instaliranje Draže Mihailovića
Izravna posljedica “Valerijanova memoranduma“ bio je pad izbjegličke vlade generala Simovića u Londonu, istog onog koji je organizirao demonstracije u Beogradu u ožujku 1941. nakon potpisivanja Trojnog pakta. Taj potpis garantirao je mir u Jugoslaviji na sličan način kao u Španjolskoj koja je bila pošteđena II. Svjetskog rata: opstanak Jugoslavije i svaku garanciju da njemačke trupe neće koristiti teritorij Jugoslavije za transport robe i trupa, a kamoli za ratne aktivnosti. Crnorukaške aktivnosti uvijek su vidljive u srbijanskoj politici, pa tako i u svim aktivnostima koje se tiču Velike Srbije, što znači i pisanju Valerijanovog memoranduma, te smjene izbjegličke vlade. Nastupilo je crnorukaško preuzimanje izbjegličke vlade te dovođenje Draže Mihailovića za ministra obrane i zapovjednika vojske Jugoslavije, poznatije kao četnici (Jugoslovenska vojska u otadžbini).
General Draža Mihailović jedan je od najvećih zločinaca europske povijesti u 20. stoljeću, a njegove postrojbe provele su genocid nad Hrvatima i Muslimanima u Drugom svjetskom ratu. Danas je u Srbiji i Republici Srpskoj posve rehabilitiran, kao i cijeli četnički zločinački pokret.
U danima kada SPC plasira prvu verziju “Valerijanova memoranduma“, 24. lipnja 1941. počinje prva srpska pobuna u NDH. U istočnoj Hercegovini masovno stradavaju nedužni Hrvati i Muslimani, a na “srpski Vidovdan“, 28. lipnja 1941. Srbi čine i prvi genocidni zločin uopće na prostoru NDH.
Pod vodstvom pravoslavnog popa Radojice Perišića vrše pokolj svega zatečenog stanovništva u Avtovcu u blizini Gackog, uključivo žene i djecu, te uništavaju čitavo naselje. Tako su četnici počeli genocid nad Hrvatima i Muslimanima uz istodobnu klevetu za genocid nad Srbima, čija je propaganda započeta baš Valerijanovim memorandumom. Danas ta propaganda izgleda sasvim prozirna, no nije bilo lako doći do ovakve rekonstrukcije i saznanja.
Lažne optužbe SPC-a na račun vlasti NDH
Dokument iz lipnja 1941. godine iznosi tešku optužbu hrvatske strane za pokolj 100.000 Srba nakon samo dva i pol mjeseca rata, što bi značilo da su vlasti NDH svakog dana ubile gotovo 1500 Srba, dan za danom. Naravno da je ta konstrukcija bila nemoguća, posebno jer se rat i stabilizacija vlasti i prostora u državama nastalim raspadom prve kraljevske Jugoslavije potrajalo i do svibnja mjeseca, pa i dulje u dijelovima NDH.
Dakle, Srpska pravoslavna crkva je odmah na početku rata optužila vlasti NDH za genocid i neviđeni pokolj kakvog do tada nije bilo u Europi. Osim toga, opisi mučenja i bestijalnosti u dokumentu ovjereni su autoritetom jedne kršćanske crkve, a postoje pokazatelji da je memorandum dostavljan i na druge adrese. (1)
Među brojnim mjestima ubijanja 100.000 Srba navode se:
*Bihać:“istrebljen do posljednjeg Srbina. Svi su poubijani, internirani, raseljeni i u zbjegovima“.
*Donji Lapac (gdje se nalazio i Srb, mjesto pokolja Hrvata): „Postoje sela koja su potpuno uništena i Srbi istrijebljeni. Sela Srb i Suvaja bili su objekt progona hrvatskih ustaša i hrvatske vojske. Na dan 2. srpnja (…) samo u ova dva sela ubijeno je oko 3.000 duša (…) pa ima sigurnosti da su Srbi ovdje uistinu istrijebljeni.“
*Glina: „Računa se da u kotaru nema ni jednog jedinog Srbina“.
*Korenica: „I ovo ličko mjesto, s gotovo cijelom okolinom, istrebljeno je od Srba.“ (2)
Izmišljene brojka ubijenih Srba
Slično navedenome donose se izmišljeni podaci i za druge kotareve u NDH, od Slavonije i Banovine, do Like i Bosne, pa čak i u kotaru Imotski pod rednim brojem 49: „U ovom graničnom dalmatinskom kotaru koji je od prije čuven po zvjerskoj mržnji prema Srbima poubijani su svi Srbi muškarci do jednoga“. Naravno da je to bila apsolutna laž jer su manjinski Srbi kotara Imotski velikom većinom preživjeli rat, što se vidi i iz popisa stanovništva 1948. godine.
Valerijanov memorandum je u svojoj prvoj varijanti krajem lipnja 1941., iznosio izmišljenu brojku od 100.000 ubijenih Srba u NDH. U kolovozu je brojka narasla na 180.000 ubijenih Srba, a do rujna 1941. se već izlazilo s brojem od 300.000 pobijenih Srba u NDH, što je kasnije još uvećavano.
Takve strašne klevete koje nemaju gotovo nikakve veze sa stvarnošću odaslane su izvan zemlje i snažnom propagandom velikosrpske mreže širene po čitavom svijetu, a takve tvrdnje je argumentirano pobio mr. sc. Stjepan Lozo čiji intervju za Slobodnu Dalmaciju možete pročitati ovdje.
Homogena Srbija
Homogena Srbija je dokument nastao 30. lipnja 1941. i izravno je povezan s genocidom u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini koji je svoj vrhunac doživio 1991. godine. Velikosrbi su 1941. na svaki način tražili obnovu Jugoslaviju, a četnici koji su bili službena vojska Vlade Jugoslavije u Londonu su zahtijevali obnovu Jugoslaviju i unutar nje Veliku Srbiju, te „malu Hrvatsku“ u pojasu iznad Kupe prema Sloveniji.
Ono što je fascinantno je to da je ideja Homogene Srbije iz 1941. u praksi zaživjela 1991. godine kada su Srbi u genocidu etnički očistili, po uputama iz Homogene Srbije, veliku većinu dijelova Hrvatske i BiH.
Ovo su samo neke točke iz dokumenta Homogena Srbija:
- Stvoriti Homogenu Srbiju kao državu naseljenu isključivo Srbima
- Takvu Srbiju treba stvoriti etničkim čišćenjem Hrvata i nacionalnih manjina
- Hrvati su genocidni jer su 1941. i prije toga išli za planskim „istrebljenjem“ Srba
- Zapadne granice trebaju ići linijom Virovitica-Sisak-Karlovac-Ogulin-Karlobag (uključivo te gradove)
- Jugoslaviju treba obnoviti prema „zahtjevima prijatelja“ s trima jedinicama
- Takva Jugoslavija moguća je samo sa smanjenom Hrvatskom
- Genocidnu kampanju nad Hrvatima treba izvršiti u povoljnom trenutku na najbrži mogući način. (1)
Sasvim je očigledno da je Domovinski rati i agresija Srbije, te temeljne genocidne ideje, bile odavno napisane u četničkom dokumentu Stevana Moljevića 1941., kao i Valerijanovom memorandumu Srpske pravoslavne crkve.
Popis (samo nekih) zločina u NDH od strane četnika i to samo iz 1941. godine govori kako se u stvarnosti provodila politika Valerijanovog memoranduma i Homogene Srbije. U nekim zločinima u Lici i Bosni sudjelovali su s četnicima zajedno i srpski ustanici partizani-komunisti, kao prilikom ustanaka u Srbu i Drvaru, što je zapravo bio jedan cjelovit događaj jer se dogodio na manjem teritoriju jedne države, tada NDH.
– 13., 14. i 15. travnja 1941 : četničko ubijanje desetina Hrvata u Čapljini u okolici.
– 15. travnja 1941 : četnička razaranja i ubijanja Hrvata u selima Ilići i Cim kod Mostara.
– od travnja 1941 i sljedećih mjeseci : divljanja, razaranja i ubijanja Hrvata u Dalmaciji i Dinari: Gornjem Everniku, Obljaj, Ugarci, Luka, Korito, Štikovo i Vrlika.
– travnja 1941. do 31. prosinac 1941. : ubijanje katolika i muslimana u selima Varcar-Vakuf (danas Mrkonjić grad), Draganić, Trnovo, Bistovica.
– 5. svibnja 1941 : četnici ubijaju cijelu hrvatsku obitelj Mravunac s dejcom u Blagaju (Slunj)
– 28. lipnja 1941 : četničko divljanje i ubijanje muslimana u mjestu Avtovac kod Gackog; masovna ubijanja Hrvata i muslimana u istočnoj Hercegovini
– 9. srpnja 1941 : neviđena zvjerstva četnika u selima Kljenak i Vrieka kod Stolca.
– 27. srpanj 1941 : pokolj Hrvata u Bosanskom Grahovu.
– 27. srpnja 1941 : pokolj Hrvata u Drvaru.
– 1. kolovoza 1941 : četnici ubijaju Hrvate u blizini Knina.
– 2. kolovoza 1941 : Četnici uništavaju selo Boričevac od 1300 duša
– 7. kolovoza 1941 : paljenje hrvatskih sela u okolici Trebinja.
– 9. i 10. kolovoza 1941 : užasno četničko krvoproliće u selima Krnjeuša i Vrtoče kod Bosanskog Petrovca
– 12. kolovoza 1941 : zvjerska ubijanja Hrvata u selima Draganić i Pliva.
– 12. kolovoza 1941 : četnici pale hrvatske kuće kod Bosanske Kostajnice i progone katolike i muslimane
– 18. kolovoza 1941 : pokolj u Srebrenici
– 21. kolovoza 1941 : četnici pale hrvatska sela Močile, Radić Mali, Borojevići, Tadići i Begovići u zapadnoj Bosni
– 28. kolovoza 1941 : četnički napadaju selo Plana i ubijaju sve zarobljene hrvatske domobrane.
– 15. rujna 1941 : zvjerstva četnika u blizini Gline.
– 28. rujna 1941 : četnici ubijaju njemačke obitelji u mjestu Krčedin (Srijem)
– 29. listopada 1941 : masakr četnika nad muslimanima u mjestu Bileća.
– 29. listopada 1941 : četnici ubijaju Hrvate kod Trebinja.
– 4. studenoga 1941 : četnici ubijaju muslimane u selima Prača, Lunje, Sočice i Modrik u Podrinju
– 13. studenoga 1941 : četnici divljaju i masakriraju žene u selu Međeđa.
– 28. studenoga 1941 : totalno uništenje i pokolj muslimanskog sela Kora
– 9. prosinca 1941 : četnički masovno ubijaju muslimane u Foči.
– 12. prosinca 1941 : ubijanje muslimana kod sela Jezersko.
– 25. prosinca 1941 : pokolj muslimana i katolikau Goraždu.
– 31. prosinca 1941 : četnici ubijaju muslimaneu selu Tuholj kod Kladanja.
Četnički zločini se sa najvećom mržnjom nastavljaju i 1942. godine kada ubijaju tisuće Hrvata i muslimana u Rami, Prijedoru, Rogatici, Čajniču, Makarskoj, Vrgorcu, Mostaru, Ustikolini, Omišu…te tako sve do kraja rata kada čak ubijaju Hrvate u Primorju (Crikvenica) i ponad Rijeke u selu Lipa (veliki masakr Nijemaca i četnika).
Godine 1944. veliki broj četnika, nakon ulaska Crvene Armije u Srbiju, prelazi u Titove partizane, te postaju egzekutori velikog broja Hrvata u poratnim pokoljima 1945. poznatim pod imenom Bleiburška tragedija ili genocid nad Hrvatima nakon završetka II. svjetskog rata.
A 1991. ponovo iste slike iz Valerijanovog memoranduma i Homogene Srbije. ‘Ugroženi Srbi’, naoružani do zuba sa trećom najjačom armijom u Europi uz sebe, ponovno počinju svoj krvakvi pir. Još danas veliki broj živih pamti strahote koje su četnici i komunisti (JNA) počinili u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu…ništa se promijenilo nije od 1941. godine, a ista retorika iz Beograda i SPC-a dolazi svih godina do danas.
Valerijanov memorandum i Homogena Srbija žive u Srbiji do današnjeg dana.
(1)Stjepan Lozo: „Ideologija i propaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima“, str. 115
(2)Stjepan Lozo: „Ideologija i propaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima“, str. 125
Izvor: narod.hr
