Izbor uredništva

Kontinuitet velikosrpske politike od Pašića do 90-ih

Znamo da narodi ne mogu biti genocidni, ni njemački, ni turski, ni srpski, ni hrvatski…, ali politike ili ideologije – mogu, bez sumnje

Prema beogradskom povjesničaru dr. Nikoli Samardžiću „ruska je agentura uvela Srbiju i Crnu Goru u Prvi svjetski rat“, dok bi mi malo slojevitije iznijeli da su to počinili rusko-srbijanski politički interesi – preko terorističkog čina bosanskog Srbina Gavrila Principa.

Navedenim povodom probat ćemo predočiti kako uopće funkcioniraju, odnosno kamo sve i koga vuku  „svjetske silnice“, na ovim našim područjima.

Nastojat ćemo to sagledati kroz prijelomne povijesne trenutke prošlog stoljeća, unatoč tome što se činjenice koje se tiču društvenih odnosa – sve više i više relativiziraju, dok je sve više i više – njihovih interpretacija!, piše Tonči Mirić u novoj geopolitičkoj analizi za Narod.hr.

Dakle, početkom XX. stoljeća na jugoistočnim područjima Austro-Ugarske dolazi do jačanja ideje o stvaranju južnoslavenske državne zajednice kako prava – Hrvata, Slovenaca i Srba ne bi bila ugrožavana od stare Nijemaca i Mađara. To nezadovoljstvo austro-ugarskih Slavena je početkom dvadesetog stoljeća postalo očito i mlađoj bečkoj eliti. Njihov je glavni predstavnik bio prestolonasljednik Franjo Ferdinand – koji počinje zagovarati reformu dvojne Austrijsko-Ugarske monarhije u trojnu Austrijsko-Mađarsko-Slavensku uniju.

No, očekivano, ta je ideja bila odbojna mađarskoj političkoj eliti – koji bi tom reformom izgubili izlazak na more (Rijeku), kao i Kraljevini Srbiji, koja je imala teritorijalne pretenzije prema BiH, a čiji je premijer Nikola Pašić, glede toga izjavio da se „jedini put u životu uplašio i to kada je čuo za tu Ferdinandovu ideju“.

Nadalje, Boljševičkom revolucijom 1917. ruske su ambicije na Balkanu splasnule, no „preuzela“ ih je Francuska. Ona je to učinila – kao jedna od sila pobjednica u Prvom svjetskom ratu i to iz istoga anti-germanskog razloga, kao prethodno Rusija.

Francuska je tada osnovala Malu Antantu – vojni savez  koji se sastojao od tri države i to od Kraljevine SHS, kasnije nazvane JugoslavijaČehoslovačke i Rumunjske, a koji je trajao od 1920. pa do 1938. godine.

Dakle, Francuzi su uspostavili taj savez sa svrhom zaustavljanja eventualnog pokušaja  Austrije i / ili Mađarske da vojnim putem vrate teritorije koje su  izgubile po Prvom svjetskom ratu.

Navedena sigurnosna arhitektura poljuljana je 1934. ubojstvom jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića i francuskog ministra vanjskih poslova, dva vodeća zagovornika Male Antante – i to od strane bugarskog terorista Vlade Černozemskog,  bliskog Pavelićevim ustašama, te – Italiji, Mađarskoj i Bugarskoj.

Nadalje, početkom Drugog svjetskog rata, odnosno slomom Kraljevine Jugoslavije, srpska se politička elita, prema knjizi Phillipa Cohena, Tajni rat Srbije“, postavila na način – da se „(veliko)srpski hrast – kako bi sačuvao svoju supstancu“, planirao razgranati u dvije grane i to jednu, potpuno naklonjenu Hitleru i Nijemcima – Nedićevu (Ljotićevu), te na drugu – koja će „čekati i čekati“ pobjedu Saveznika – četničku Mihailovićevu.

No, nacisti su se postavili sukladno tom saznanju. Dakle, s obzirom na navedeno pozicioniranje, Hitlerovci su sukladno takvom raspoređivanju (veliko)srpskih snaga – „u dva tabora“, odmah u početku rata počeli četnike, „gurati“ u sve veće sukobe s „NOP“-om, kako bi ih kompromitirali. Opisano četničko kolaboriranje s nacistima odgovaralo je i talijanskim okupacijskim snagama ali i partizanskim snagama (naravno, iz suprotnog razloga), ali ne i Anglo-američkim Saveznicima…

(Naravno, četnici su ratne okolnosti „koristili i za svoj  – velikosrpski račun“ – a to je bilo „eliminiranje“ Muslimana s bosanske obale Drine / Podrinja i to mimo volje Nijemaca i unatoč četiri potpisana „saveznička“ ugovora s Pavelićem.)

Znamo kako je završio Drugi svjetski rat, tj. opet je „ruska agentura“ „Novu Jugoslaviju“ uvukla u komunizam i privremenu izolaciju, i sve tako do pada Berlinskog zida…

I gdje smo mi danas u EU i na ZB, glede svih tih silnica…

Bivši američki veleposlanik u Njemačkoj, Richard Burt, 15. je siječnja 2022. za talijanski medij Corriere della Sera izjavio kako smatra pogrešnim širenje NATO-a na istok. Ustvrdio je i da NATO to čini pod izlikom „širenja demokracije“, upozorivši da Ruska Federacija (RF) treba imati određene garancije za svoju sigurnost.

U tom je okviru Burt, glede ruskog vođe ​​Vladimira Putina,  izjavio da:

“Nitko zapravo ne zna Putinove namjere. Ali mislim da je prošli tjedan bio važan jer je mobilizirajući preko 100.000 vojnika na ukrajinskoj granici, nastojao skrenuti pozornost Zapadnjaka, a posebno Amerikanaca na svoje viđenje ruskih sigurnosnih problema. Budimo oprezni, tema je to koja mu je duboko prirasla srcu već više od desetljeća. 

Vratimo li se unatrag, upravo je na sigurnosnoj konferenciji 2007. u Münchenu, Putin održao oštar govor protiv Zapada, i sve ono što su posljednjih dana ponavljali Lavrov ili Rjabkov nalazi se u tom govoru. Putin godinama pokušava natjerati Zapad da se pozabavi njegovom zabrinutošću, osjećajem da su od kraja Hladnog rata legitimni interesi Ruske Federacija (RF) ne samo zanemareni već i gaženi“.

Unatoč navedenom, brojni analitičari tvrde da će Amerika i dalje pokušavati odugovlačiti pregovore s Rusima, i to neovisno o indicijama (izvori bliski Moskvi) da se RF prvi puta od 1945. osjeća oružano nešto jača od SAD-a, jer je, navodno, razvila određeno oružje, kojemu SAD može parirati – tek za 4 do 5 godina!?”

*

S obzirom na prezentirani povijesni i geopolitički kontekst, uz nepoznanicu da li sada neki ruski brod s raketama plovi prema Kubi i/ili Venezueli, osvrnimo se na velikosrpske izazove na Zapadnom Balkanu, koji se odvijaju pod spomenutim ruskim geopolitičkim kišobranom.

*

Vučićev nastavak agresije „drugim sredstvima“ na REPUBLIKU HRVATSKU, (hibridni napad)

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje je dana 17.1.2022. najoštrije osudio postupak srbijanske zakonodavne vlasti, koja je jednim svojim aktom prisvojila dubrovačku književnost, ocijenivši da je formaliziranjem takvog stava učinjen dodatan agresivan korak posezanja za hrvatskom kulturnom baštinom.

Naime, srbijanske zakonodavne vlasti su izglasavanjem „Zakona o kulturnom nasleđu“ 23. prosinca 2021. godine, u dijelu koji se odnosi na „staru i retku bibliotečku građu“, koju čine „izdanja dubrovačke književnosti, koja pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi, zaključno s 1867. godinom“ suptilno odradile još jedan „hibridni udar“ na Republiku Hrvatsku.

Ovdje podsjećamo da je Srbija i do sada prisvajala hrvatsko kulturno dobro. Tako je nedavno proglasila posebnim – „bunjevački jezik“ koji je hrvatski novoštokavski ikavski dijalekt, kojim već stoljećima i na tlu Vojvodine govore Hrvati Bunjevci.

Ujedno, srbijanske prosvjetne vlasti kroz svoje udžbenike, tvrde da je hrvatski jezik samo jedan od naziva za srpski jezik!?

Dakle, čini se da Vučićeva Srbija prisvajanjem tuđeg kulturnog dobra pokušava premostiti vlastite kulturne nedostatke, odnosno nastoji iskočiti iz svog civilizacijskog kruga, ili, kako je to netko lucidno prokomentirao na društvenim mrežama: „Izgleda da su Srbi očito nezadovoljni sobom, pa svoje kulturne nedostatke / komplekse liječe – želeći biti netko drugi, kroz tuđe“!

Previranja na Zapadnom Balkanu

Ovdje ćemo se osvrnuti  na fenomen ponavljanja genocida u BiH, te zatim na nastavak hibridnog rata za Crnu Goru, koja je važna Srbiji i RF, kao zemlja potencijalnog izlaska na „toplo more“, jer u protivnom, po Latinki Perović –  „mišljenje je velikosrba da je Srbija bez CG – samo ‘crna rupa’ na Balkanu“!

*

BiH, Fenomen tamošnjih genocida, napisano prema navodima novosadskog povjesničara Milivoja Bešlina od 20.7.2001.

Povijest, kao znanost, nema onoliko pravilnosti koliko imaju prirodne znanosti.  Ali jedno od zakonitosti je da nema masovnih zločina u povijesti modernog doba iza kojih nije stajala državna sila i/ili ideologija koja je pokretala mase da čine zločin.

U ovom sklopu ističemo da genocid podrazumijeva uništenje određene nacionalne, etničke ili religijske grupe, baš zato što je identitetski određena kao drugačija. Dakle, zločin genocida se vrši samo zbog nacionalne ili etničke pripadnosti žrtava.

Najbolju „definiciju“ genocida u BiH je vjerojatno dao njegov akter Ratko Mladić, koji je u srpnju 1995. izjavio da osvojenu Srebrenicu „poklanja srpskom narodu“ sa idejom da se „osvetimo Turcima na ovom prostoru“.

No, navedeni ciljevi Mladića i srpskog nacionalizma / fašizma u ratovima 1990-ih nisu ni novi, ni originalni.

Naime, kada vođa četničkog pokreta Draža Mihailović u Instrukciji svojim zapovjednicima Đorđu Lašiću i Pavlu Đurišiću (20. prosinca 1941.), piše: „stvoriti Veliku Srbiju“ … „čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata“ … „čišćenje Sandžaka od muslimanskog življa i Bosne od muslimanskog i hrvatskog življa“… teško da ima nekoga tko ne prepoznaje neprekinuti idejni kontinuitet izražen kroz nepromijenjene ciljeve te ideologije do ratova 1990-ih godina.

Ili kada spomenuti zapovjednik Limsko-sandžačkih četničkih odreda Pavle Đurišić šalje izvješće Draži Mihailoviću 10. siječnja 1943.: “Akcija na desnoj obali Lima u srezu Bjelopoljskom završena je. Ista je izvedena točno po utvrđenom planu. Rezultat ove borbe je: Potpuno su uništena sljedeća muslimanska sela (nabrajanje…) Ukupno 33 sela. Žrtve: muslimana boraca oko 400; žena i djece oko 1000. Moral kod muslimana je potpuno opao.”

Dakle, nesumnjivo je riječ o neporecivom idejnom i političkom kontinuitetu i nepromijenjenim ciljevima nacionalističke ideologije, provođenim “u ime nacije” u ratovima četrdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća.

Vrhunac politike istrebljenja muslimanskog stanovništva desio se posljednje ratne – 1995. godine. Naime, u srpnju, nakon pada Srebrenice, zone pod zaštitom UN, izvršen je masakr nad, po onome što do sada znamo, 8.372 muškaraca, dječaka i staraca, samo zbog toga što su bili bošnjačke nacionalnosti.

„Industrija smrti“

Znamo da narodi ne mogu biti genocidni, ni njemački, ni turski, ni srpski, ni hrvatski…, ali politike ili ideologije – mogu, bez sumnje. Svakom savjesnom i racionalnom istraživaču ta veza ideologije i zločina mora biti jasna. „Fizički težak i zahtjevan posao ubijanja / strijeljanja preko 8 tisuća ljudi, njihovog ukopa, raskopavanja, pa ponovnog ukopa u sekundarne, pa u tercijarne grobnice – ne može raditi nekoliko ljudi.“

To je industrija smrti koja je obuhvatila, procjenjuje se, i do više desetaka tisuća ljudi. Dodamo li tome njihove obitelji, rođake, prijatelje i kolege, dobiva se jedan široki front podrške ili zavjera šutnje najbrojnijih – promatrača. Svi oni bili su nadahnuti i motivirani na vlastiti angažman ideologijom i politikom nacionalističke homogenizacije.

S druge strane, ideološki temelji za magnum crimen (genocid) postavljeni su desetljećima ranije, ali potpuno konsenzualno i javno izraženi na zasjedanjima ratne skupštine bosanskih Srba, na kojima je planirana kampanja istrebljenja Bošnjaka i Hrvata.

Tako u povijesnim izvorima ostaju upisane riječi izgovarane na paljanskoj skupštini: “… poznavajući tko nam je neprijatelj, u kojoj mjeri je on (muslimani) perfidan, i u kojoj mjeri mu se ne može vjerovati, sve dotle dok se on fizički, vojnički ne uništi i ne slomi, a što podrazumijeva, naravno i eliminiranje i likvidaciju njegovih ključnih ljudi…”;

“Mi ćemo, budite uvjereni, ja bih volio da nisam u pravu, i daj Bože da nisam, da ćemo se jednog dana morati definitivno razračunati s muslimanima za sva vremena. Ne trebamo se mi plašiti, ostat će prazni prostori…”; “Ovo što bih ja zaista htio da bude naš stav ovdje, da se utvrdi da se muslimani i Hrvati ne mogu vraćati na prostore gdje ćemo mi imati vlast…“

Nakon etničkog čišćenja, vodstvo bosanskih Srba je počelo sistematski osvojeni prostor naseljavati srpskim stanovništvom, čime se željelo spriječiti vraćanje npr. u Srebrenicu njenih preživjelih stanovnika. „Ubrzo će se prostor, zauzet zločinom, preinačiti – sistematskim brisanjem iz pamćenja svih obilježja koja svjedoče da je tu ikada živjela ijedna druga nacija osim srpske.“

Ubrzano su građene pravoslavne crkve, preimenovane ulice i trgovi, a škole su ukrašavane pravoslavnom ikonografijom. U javnom prostoru latinica je zamijenjena ćiriličnim pismom.

Glede Srebrenice, presuđenog genocida, nije bilo dovoljno izvršiti “eliminaciju” Bošnjaka, trebalo je temeljno ukloniti i sve tragove njihovog nacionalnog identiteta i pretvoriti je u simbol srpske nacionalne kohezije, paradigme za čitavo Podrinje, kome je trebalo nametnuti vlastite identitetske, političke, vjerske i kulturne simbole.

I sve to za samo – nekoliko tjedana. Brzina i sistematičnost etničkog inženjeringa koja je teško usporediva. Desetine tisuća ljudi su sudjelovale u ovim akcijama, stotine tisuća pljeskale Mladiću, dok su milijuni (Srba) šutjeli.

Nadalje, dok mi upravo pišemo o dva nedavna genocida (u II. svj. ratu i u Miloševićevim ratovima za Veliku Srbiju) nad Bošnjacima (i Hrvatima), zatim pišemo i o genocidima uspostavljenom neprekinutom srpskom etničkom kontinuitetu na obje strane Drine, s time da Bošnjacima prijeti i treći genocid – na Sandžaku, „kako bi se konačno ostvario projekt ‘Velike Srbije’ etničkim povezivanjem Srbijanaca i Srba iz CG, Predsjednik RH s pravom  upozorava da “dok mi ovdje razgovaramo koje su se pjesme nedavno pjevale u Dodikovoj Banja Luci, Bošnjaci Hrvatima grabe prava koje imaju u Domu naroda i Predsjedništvu BiH!?“ (Možda po onoj „čaršijskoj“ – „Srba se boje, a Hrvate mrze?)

Dakle, na potezu su Bošnjaci, pa ako treba i uz konzultacije s Erdoganom (ako ne vjeruju svojim očima i ušima), samo da se „treći genocid“ ne dogodi… Naime, da parafraziramo onu poznatu „izreku o patki“ a prema kojoj – ako nešto izgleda kao rat, sluti na rat, onda će vjerojatno na kraju i biti da je riječ o ratu, i to tim prije – ako dođe do agresije na Ukrajinu!

„Anšlus“ Crne Gore

Prema uvodno citiranom povjesničaru dr. Nikoli Samadžiću, prije 170 godina postavljene su osnove moderne Crne Gore, no sadašnja prosrpska Vlada je u proteklih godinu dana osporila osnove njene nezavisnosti, modernosti i raznovrsnosti.

Naime, „CG je na putu odustajanja od nezavisnosti, zahvaljujući suradnji skupštinske većine sa srbijanskim i ruskim službama, ali i lokalnim dužnosnicima EU i SAD, koje kao da su u sprezi s Putinovom agenturom. Njihove matične administracije očigledno su u funkcionalnom rasulu koje su proizvele pandemija i sve složeniji odnosi Drugog hladnog rata Rusije i Zapada. Dakle, ovo što se događa sa CG je primjer kako se države članice bliske EU utjeruju u ‘ruski svijet’ i u zavisnost od kineske korupcije“!

Naime, odnos EU i SAD prema CG je i dalje na Zapadu definiran utiscima o spornim pojedinostima Đukanovićevog režima, i diplomatskim – službenim falsifikatima o karakteru aktualne vlade, koja je multinacionalno opredijeljena samo u smislu ostvarenja malignog utjecaja službenih srpsko-ruskih interesa.

Zaključno, prioritet RF i Srbije je srušiti europsko opredjeljenje i gospodarsku nezavisnost CG, a sigurnost izvući iz NATO okvira i pridružiti je „vučićevsko-putinovskoj agenturi“.

No, spustimo se s ovih analitičkih zapažanja na jednu „običnu dječačku priču“, koja možda još jasnije pojašnjava probleme s kojima se suočava CG:

Dakle, Boris Bojović, episkop Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) je nedavno u intervjuu za BBC, iznio da su crnogorski pravoslavci uglavnom pripadnici / vjernici SPC-a, dakle, Crkve koja CPC smatra raskolničkom. Ipak, Bojović je još kao dječak početkom 90-tih odlučio „kojem će se carstvu privoljeti“, ispričavši sljedeće:

“Sjećam se da sam kao dječak od 10 godina išao prema crkvi Svetog Đorđa (u Podgorici), u periodu kad je tamo došao Arkan s mitropolitom Amfilohijem. Bio sam svjedok kad je proklinjao Crnogorce, pucalo se, pjevale su se ružne pjesme – ‘noćas je naše veče, noćas se Tuđman peče’”, opisuje vladika…

Nadalje je iznio da je “u Podgorici bila bina, pucanje, obučeni Arkanovi ljudi, Amfilohije među njima, užas”, sjeća se.

Kao dijete, on nije shvaćao što se dešava, ali pamti da ga je otac zgrabio za ruku, izvukao iz crkve i rekao: “Okreni se i zapamti da ono nije naš vladika”.

Kosovo

Koliko je Zapad nevješt/naivan, u rješavanju nestabilnosti na ZB, a do koje dolazi – zbog otpora Vučićeve Srbije zapadnom poretku, vidi se i po tome što neki zapadni analitičari smatraju da će se kriza na Kosovu riješiti, tek kad dođe do priznanja nezavisnosti Kosova od strane preostale 4 članice NATO-a. Radi se o Španjolskoj, Slovačkoj, Rumunjskoj i Grčkoj. Navedeni „scenarij“ zatim uključuje i ulazak Kosova u NATO, a što bi potom stabiliziralo političku situaciju u CG i BiH…

Dakle, ulazak Kosova u NATO, spomenuti stručnjaci smatraju okolnošću koja bi eliminirala „trenutnu prednost koju Srbija sada ima nad susjedima i u odnosu prema SAD-u i EU“, pri čemu zaboravljaju da je, primjerice, CG već u NATO-u, a „tamo je pitanje trenutka kada će političke tenzije ‘eksplodirati’“. Naravno, tu ostaje i pitanje koliko će još vremena proteći do ulaska Kosova u NATO!

Ističemo da se prema Glasu Amerike (WOA) radi o prijedlozima koje je sačinilo „šest autora iz raznih država“, bez da ih je imenovao – sa Sveučilišta “Johns Hopkins” iz Washingtona i Wilsonn Centra.

Mogući zaključak

Ovaj put kao zaključak (zbog brojnih sličnih okolnosti s vremenom od prije skoro stotinu godina), prenosimo završni dio Otvorenog pisma, kojega je Srbin prečanin Svetozar Pribičević, napisao Kralju Aleksandru Karađorđeviću (koji je 1929., uveo diktaturu, nakon atentata na petero čelnika HSS-a, među kojima i na  Stjepana Radića). Pismo je napisano nekoliko mjeseci uoči ubojstva Aleksandra Karađorđevića. Dakle:

„… nije dosta da Srbi zauzmu ispravno gledište prema Hrvatima. Oni trebaju u isto vrijeme stati na čelo borbe protiv diktature, koja je došla iz srpske sredine. Sramota je za srpstvo što mirno podnosi diktaturu već pet godina. Ja ne mogu vjerovati da je srpsko društvo kukavno, ropski raspoloženo, da ono nema smisla za slobodu.

Prije vjerujem da srpsko vodstvo nije doraslo današnjoj situaciji, da ono nema dovoljno dalekovidnosti i smjelosti da povede narod u odlučnu borbu. Meni se čini da ono čeka da se diktatura slomi sama od sebe ili da je odnese neka nevidljiva sila, gubeći iz vida da ima samo jedna sila koja može srušiti diktaturu i da ta sila mora doći iz naroda i uhvatiti se u koštac s njom”!

S obzirom na navedeno Otvoreno pismo možda bi bilo mudro da opet netko od Srba prečana napiše „pismo“ Srbima / Srbijancima, npr. dr. Dejan Jović s obzirom na iskustvo s bivšim Predsjednikom RH dr. Ivom Josipovićem, kako bi se suočili s prošlošću, odnosno počinjenim ratnim zločinima i genocidom, defašizirali se i vratili se vrijednostima Zapada!

…a sve to dok je još vrijeme, jer godine su teže nego u doba sukoba Pribičevića i Karđorđevića! Naime, u prošlom je ratu poginulo od 140.000 do 150.000 ljudi, uključivo i genocid!

(Podsjećamo da je dr.Jović tvrdnjom da je rat 90-tih u SFRJ bio građanski, pomogao Kolindi Grabar Kitrović da pobijedi na predsjedničkim izborima, iako je tada radio u Uredu Predsjednika RH, kao glavni analitičar.)

I završno, ovdje je zanimljivo istaći da spominjanu „diktaturu“, odnosno bitku za „Veliku Srbiju“ danas predvode Srbi prečani – Vučić, Porfirije Perić, Dodik, Vulin, Šešelj…, za razliku od situacije u Kraljevni Jugoslaviji, kada je sva vlast, uključivo i promicanje predmetne ideje, bila u rukama Srbijanaca!, zaključuje Tonči Mirić.

www.crodex.net

POŠALJITE NAM VAŠU VIJEST

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Back to top button