Na 4. rujna datirano veliko izvješće GREVIO o tome što je Hrvatska od ratifikacije Istanbulske konvencije napravila po pitanju ‘rodno’ uvjetovanog nasilja, pristupačno je javnosti.
Uz konkretne zamjerke, kao što su nedostatak mjera i kapaciteta kojima bi se spriječilo nasilje nad ženama, stručnjaci zamjeraju Hrvatskoj i to što se još nije naviknula na “rodni” pristup fenomenu nasilja i što je i dalje previše patrijarhalna.
Piše: dr. Josip Sabol/hkv.hr
U dokumentu na 73 stranice, 4. rujna 2023., sadržane su ocjene, zamjerke, preporuke i zahtjevi upućeni Hrvatskoj kao i odgovori hrvatskih vlasti. Daje se uvid u utjecaj koji Istanbulska konvencija ima na strukturu hrvatskog društva i političkog sustava. Točnije, postaje jasno da cilj Istanbulske konvencije nije samo sprječavanje nasilja nad ženama. Iz dokumenta ne proizlaze samo konkretne pojedinosti vezane uz tijek provedbe Istanbulske, nego izmjene društvenih vrijednosti, normi i odnosa, što je također vidljivo iz sadržaja dokumenta, pisao je Narod.hr nakon analize izvješća GREVIO.
Vlada 13. rujna pompozno održava veliki sastanak s predstavnicima raznih inicijativa i udruga, uglavnom feminističkih, kako bi im predstavila veliki paket ”mjera za suzbijanje nasilja nad ženama i zaštitu prava djece”. Ovakvo ponašanje Vlade ne daje baš izražaj uvjerljivog postupka vlade jedne suverene države. Tim više što je javnost doznala rezultat istraživanja u vezi s nasiljem nad ženama: da nasilje raste nakon ratifikacije IK. Pogledajmo na ovaj događaj iz povijesne perspektive.
Korijeni političke i kulturne vizije EU su u kršćanstvu
Arhitekti Europe nakon Drugog svjetskog rata bili su suglasni u stajalištu da jedinstvo Europe ne može uspjeti ako bude građeno samo na zajedničkom gospodarstvu. To nije dovoljan temelj za pokretanje političke volje za trajnim ujedinjenjem naroda Europe. Ujedinjenje je duhovna čežnja i ona može biti pokrenuta i održavana samo snagama istih duhovnih vrjednota iz istih izvora. Europa dobro poznaje te vrjednote i te snage koje su kroz stoljeća gradile kulturu Europe. Uobičava se govoriti da su Atena, Rim i Jeruzalem izvori kulturnog i općenitog razvoja Europe. Posebno mjesto zauzima Jeruzalem. Golgota je s Božanskom žrtvom na Križu objavila svijetu novu snagu, novi izvor ujedinjenja ljudi: solidarnost u ljubavi s bližnjim.
Ta tri duhovna izvora volje za životom stvorila su identitet Europe kroz tumačenje smisla svijeta, u oblikovanju doživljavane transcendentne božanske stvarnosti kroz umjetnost, arhitekturu, glazbu, literaturu, pjesništvo. Taj identitet je bio čuvan i održavan sustavom prava i zakona u političkom uređenju koji je razvijalo Rimsko Carstvo. Svi ovi elementi identiteta Europe – usprkos mnogim krizama – u biti su ostali kao temelj razvoja Europe i pojedinih njezinih naroda sve do najnovijega vremena.
Nažalost, tijekom povijesti nastajale su na tlu Europe različite ideologije razaranja identiteta „stare“ Europe. To razaranje identiteta uzelo je na nišan baš onu duhovnu snagu koja je tamo od petoga stoljeća nakon Kristova rođenja postala izvor nastajanja oblika života sveopće kulture, znanosti, društvenog uređenja. Ta je snaga bilo kršćanstvo koje s jedne strane ima svoje korijene u povijesti izabranog naroda Izraela i u starozavjetnoj objavi Boga Jahve, i s druge strane u Evanđelju Isusa Krista i Katoličke Crkve, nastale u Jeruzalemu s događajem Duhova.
Religiozna i duhovno-kulturna snaga kršćanstva značila je kraj mitovima i svijetu bogova antike. Jedinstveni događaj povijesti čovječanstva: utjelovljenje Boga u Isusu Kristu povukao je crtu između staroga svijeta prije Krista i sada nastalog novoga svijeta poslije Krista. Taj novi svijet je nositelj radosne vijesti: Evanđelja o temeljnoj obnovi čovječnosti. Ona se događa baš na europskom kontinentu. Čovjek Europe dobiva kao prvi na svijetu taj dar novog načina gledanja na svijet i mogućnosti rođenja na novi život: život u Isusu Kristu.
Po prvi put u povijesti čovječanstva čovjek nije više određen kroz pripadnost plemenu, etniji, rasi, klasi, spolu. Gdje god živio i čemu god se ubrajao, čovjek može postati član „naroda Božjeg“, može postati ud na mističnom tijelu Kristovu: Crkvi. U povijesti spasenja nema više razlikovanja ni između „Židova i pogana“, ni između „slobodnih i robova“. Muževi i žene postaju na jedan novi način jedni prema drugima sestre i braća. To idejno određenje je temelj nove slike čovjeka: kršćanske slike čovjeka sa stvaranjem „kulture života“ s temeljnom idejom: smrt nije konac života nego početak novog vječnog života. Radosna poruka glasi: iz života čovjek ne prelazi kroz smrt u „Ništa“, nego iz života na ovome svijetu čovjek prelazi u Život vječnoga života u Domu Oca.
Kao najradikalniji protivnik i neprijatelj ove božanske vizije povijesti pokazale su se ideologije nacionalsocijalizma i marksističko-boljševičkog komunizma. Zločini nacionalsocijalizma su europsku „elitu“ pokrenuli na obnovu Europe u duhu kršćanstva. Ideja ujedinjenja Europe na načelima kršćanske etike nakon Drugog svjetskog rata je bila potvrda da kršćanski duh i sjećanje na kršćansku baštinu imaju još snagu obnove Europe.
Slično se dogodilo padom Berlinskog zida (1989.) kao simbolom pada komunizma u svjetskim razmjerima: komunizma tog drugog neprijatelja kršćanstva i oblikovanja života na kršćanskim načelima. To je bila prilika da i narodi jugoistočne Europe mogu postati članovi Europe s kršćanskom baštinom kojoj i sami pripadaju. Ujedinjenje Europe je dobilo novu viziju: viziju konačno jedinstvene Europe svih nacija. No time postaje pitanje o temeljima te jedinstvene Europe ponovno aktualno.
Duhovno-socijalni temelji moderne Europe bez kršćanstva?
Pitanje glasi: koja je to jedinstvena kulturalna i religijska baština koju su komunisti brutalnim nasiljem gušili i koju su htjeli uništiti? Znamo da se ljudi pokreću idealima, vrjednotama, ciljevima u kojima vide svoje ljudsko dostojanstvo i od kojih očekuju ispunjenje svojih duhovno-duševnih težnji. Što je to zbog čega im se zajedništvo naroda Europe čini tako vrijedno da svi žele biti njegovi članovi?
Da se EU htjela iskreno osloboditi komunizma i materijalizma, trebala je započeti obnovu EU podržavanjem kršćanske katoličke reevangelizacije Europe. Ta volja je bila preslaba. Zbog toga se moralo dogoditi nakon pada komunizma ponovno rađanje onih snaga koje nisu bile spremne prihvatiti ideju obnove Europe u skladu s humanističko-kršćanskim gledanjem na svijet.
Naprotiv, ponovno su se digle snage suprotnosti i neprijateljstva: „Mi imamo za cilj naše politike: izbrisati iz svijesti naših građana kršćansku svijest i vjeru, kršćanski moral i shvaćanje braka i obitelji“. To su riječi španjolskog socijalista nakon što je postao predsjednik vlade. Slično se čuje iz Francuske i drugih država gdje vladaju lijeve snage. Slično se čuje i u Hrvatskoj kod pojedinih grupacija. Tu volju smo doživjeli i mi u našoj domovini, iako ne u tako izričitom obliku. Što se kod nas dogodilo, simbolizira nam slučaj Istanbulske konvencije i političko događanje oko njega.
GREVIO – učinkovita poluga sekularizacije Hrvatske
Evo, simbol svega je posjet Grevio hrvatskoj državi i katoličkom hrvatskom narodu. Kontrolori, revizori, tajne službe… borave nekoliko dana da…. Sličnost za vrijeme komunizma. Hrvatska nacija bila je pod strogom kontrolom komunističkih mehanizama, danas pod EU… s istim ciljem – iako sadržajno različito – vršiti pritisak da Hrvatska ide zacrtanim putem sekularizacije, genderizacije, rušenja osnovnih vrjednota hrvatske nacije, koje su ustavno pravo: brak između muža i žene, obitelj, zaštita života od začeća i do smrti…
Tko određuje koji će sustav vrjednota jedna nacija poštivati, živjeti? Nekada partija. To je činjenica. Danas? Dolazak GREVIO u Hrvatsku i njezino pravno-političko djelovanje unutar hrvatske države opravdavaju odgovor: Nekada partija – danas Bruxelles.
Naravno, ima razlika u tome: u modusu operandi, u pitanju legaliteta i legitimiteta, u konačnom cilju djelovanja. Ali zamjerka Grevio članova otkriva sve: Citiram: „Hrvatska se još nije navikla na ‘rodni’ pristup fenomenu nasilja (u ono vrijeme: nije se navikla socijalističkom pristupu) i Hrvatska je i dalje još previše patrijarhalna (u ono vrijeme: Hrvatska je i dalje klasnog mentaliteta).
Tko može ostati miran kod ovakvih izjava činovnika iz Bruxellesa? Tko im daje punomoć „prisiljavati“ jednu naciju, katoličku naciju, da prihvati ideološku viziju „novog čovjeka i novog svijeta“ određenih grupacija u EU, koja je suprotna kulturi i duhovnom doživljavanju života hrvatskoga naroda?
Građani Hrvatske: šutjeti na sve ovo je gubljenje identiteta
Sjetimo se: sve je započelo povodom procesa ratifikacije Istanbulske konvencije (IK). Hrvatski su građani shvatili da se pod „borbom protiv nasilja nad ženama“ krije nešto posve drugo: preodgoj hrvatskoga naroda. Boravak GREVIO ovih dana u Hrvatskoj svjedoči o tome. U agendi stoji pismeno: Grevio je ovih danas posjetila Hrvatsku da ispita kako napreduje preodgoj hrvatskog društva na temelju Istanbulske konvencije..
Radi se, dakle, o provjeravanju odnosno kontroli u kojoj mjeri je implementiran „duh IK“ na koji je Sabor, hrvatska država, prije deset godina pristala. Da ovo prihvaćanje nije bilo posve slobodno jer se događalo pod prikrivanjem cjelokupne istine – a samo istina jamči slobodu – poznato je hrvatskoj javnosti.
U smislu naše teme možemo potvrditi da je sve oko IK bio proces prisilne akulturacije hrvatske nacije. Prisilne u smislu administrativno-jezične pripreme. Glasovalo se „protiv nasilja žena“ kao da je netko ozbiljan u Hrvatskoj „za nasilje protiv žena“. Kritički građanin u Hrvatskoj je bio protiv prikrivanja sredstva za to: protiv širenja „rodne ideologije“. Uvođenje „rodne ideologije“ u središte života jedne nacije koja se s pravom naziva „katoličkom“, način je agresije na kulturu nacije.
U dokumentu na 73 stranice, objavljenom 4. rujna 2023., sadržane su ne samo ocjene, zamjerke, preporuke i zahtjevi upućeni Hrvatskoj, nego taj dokument daje i uvid u utjecaj koji Istanbulska konvencija ima na strukturu hrvatskog društva i političkog sustava.
Točnije, postaje jasno da cilj Istanbulske konvencije nije samo sprječavanje nasilja nad ženama. Iz dokumenta ne proizlaze samo konkretne pojedinosti vezane uz tijek provedbe Istanbulske, nego izmjene društvenih vrijednosti, normi i odnosa, što je također vidljivo iz sadržaja dokumenta, pisao je Narod.hr nakon analize izvješća GREVIO…
Tipični nametnuti način ostvarivanja procesa akulturacije jednoga naroda: preobraženje lica jedne nacije, njezine kulture, i to na način kako se to običava postići kod djece: preodgojem. Stvar postaje upravo apsurdna kada se pogleda tko su „odgojitelji“ koji će se brinuti za preodgoj nacije.
Kritička svijest hrvatskoga naroda ne može na sve ovo šutjeti. Osamdeset šest posto (86 %) deklariranih katolika treba zaštiti svoj identitet: životom i riječju.
