U Gradsku skupštinu poslan je prijedlog za promjenu imena četiriju ulica koje se nalaze na području Ivanje Reke, koja je dio gradske četvrti Peščenica – Žitnjak.
Riječ je o ulicama Filipa Lukasa, Vladimira Arka, Antuna Bonifačića i nadbiskupa Ivana Šarića. Skandalozno je da se kao razlog navodi njihova tobožnja suradnja sa vlastima NDH. Također u mnoštvu antihrvatskih medija i istupima gradskih vlasti Zagreba navodi da se mijenjaju ulice nazvane po ”ustaškim dužnosnicima” i da se Zagreb ”čisti od ustaša”. Stoga radi istine treba stalno pisati i govoriti tko su ljudi koji smetaju radikalnim prokomunističkim vlastima u Zagrebu.
Tko je Dr Antun Bonifačić?
Antun Bonifačić pripada krugu hrvatskih književnika koji su sve do demokratskih promjena bili na crnoj listi totalitarnih komunističkih vlasti te tretirani kao ustaška emigracija. To što je njegovo književno djelo vrlo vrijedno i čini sastavni dio korpusa hrvatske književnosti zbog ideoloških razloga zanemareno .Iako smo mislili da je mračno doba komunizma iza nas, nažalost i u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj ponovno se suočavamo sa istim kvalifikacijama kao i
Dr Antun Bonifačić hrvatski je književnik, novinar i političar .Rodio se 8. listopada 1901. u Puntu na otoku Krku. Osnovno i srednje školovanje imao je u Pazinu i na Sušaku. Potom je otišao studirati slavistiku, romanistiku, hrvatski i francuski jezik i književnost u Zagrebu.
Nakon uspješno obranjenog rada Bonifačić odlazi u Francusku gdje tri godine studira na čuvenom univerzitetu Sorbonnei i izvrsno usvaja francusku književnost. Nakon završenog postdoktorskog studija u Parizu vraća se u Hrvatsku i počinje službovati kao profesor na gimnazijama na Krku, Sušaku i u Somboru, a onda je u Zagrebu dobio mjesto predavača francuskog jezika na Sveučilištu.
Nakon uspostave Nezavisne države Hrvatske prihvatio je mjesto nadstojnika Odjela za kulturne veze u Ministarstvu vanjskih poslova. Obzirom na njegovo francusko obrazovanje i široko poznavanje kako francuske tako i europske književnosti ovaj položaj bio je primjeren i s njega je Bonifačić mogao doprinositi afirmaciji hrvatske književnosti u Europi. Naravno, u ratnim uvjetima i u kompliciranom političkom okruženju.
Krajem rata je emigrirao, i iste godine već dolazi u Brazil. Potom se angažira u novinarstvu, te je s Vinkom Nikolićem 1951. godine pokrenuo časopis Hrvatsku reviju u kojoj je pisao o hrvatskim emigrantskim listovima kao što su Hrvatski radnik i dr. Nakon par desetljeća, angažirao se i politički. Nakon što je umro Stjepan Hefer 31. srpnja 1973. izabran je za predsjednika HOP-a, na čijem čelu je ostao do 1981.
Premda je po vokaciji bio pjesnik, okušao se i u pripovijetkama, romanima, kritici te esejima. Ipak je najveće umjetničke dosegnuo stihovima. Prije odlaska iz zemlje poeziju su mu obojile mediteranske, prepoznatljivo krčke teme, a nakon što se zaputio u strani svijet u prvi mu plan dolaze domoljubne emocije. Primjer je toga poema Hrvatska simfonija.
U Chicagu su mu iz tiska izašle Sabrane pjesme (1974.). Iz njegova je pera potekao i jedini hrvatski roman posvećen naftaštvu, Krv majke zemlje (1935.). Ostala njegova djela: Anđelu Hrvatske; Bit ćete kao bogovi; Ljudi Zapada; Mladice; O, biti doma; Pjesme i Vječna Hrvatska.
Zadnje dane svog života je proveo u SAD-u, gdje je i umro 24. travnja 1986. u Chicagu ne dočekavši slobodnu Hrvatsku.
Hrvatski biografski leksikon u svojoj leksikografskoj jedinici smatra potrebnim istaći o Bonifačiću slijedeće: „Nakon kratkotrajne jugoslavensko – unitarističke orijentacije priklonio se krugu desnih, nacionalističkih orijentiranih pisaca oko M. Budaka“. Očito ponesen ovom neznanstvenom klasifikacijom autor u HBL – u daje i prilično netočnu ocjenu Bonifačićevog književnog djela: „Pisao je konvencionalnu pejzažističku liriku te prozu s društvenom međuratnom tematikom vezanom uz Krk i Podravinu“. Svoj tekst zaključuje tipičnom konstatacijom iz doba Jugoslavije: „Nakon rata pisao prozu te uređivao više emigrantskih publikacija djelujući na liniji nacionalističke isključivosti i antikomunističke propagande“. Na žalost ovakav se zaključak još uvijek prepisuje. Koristiti pojam „emigrantske publikacije“ i „antikomunistička propaganda“ danas je anakrono.
Bonifačić je s pravom djelovao protiv komunizma i Jugoslavije a da je bio u pravu pokazuje raspad Jugoslavije i hrvatski Domovinski rat. Ovakvim klasifikacijama i napadima koje sada doživljava usporava se ubaštinjavanje jednog velikog hrvatskog književnika 20. stoljeća.
Apeliram na sve naše autore koji se bave fenomenom hrvatske književnosti nastale u hrvatskome rasuću, dakle u drugome plućnom krilu naše književnosti, neka se klone ideoloških kvalifikacija i predrasuda naslijeđenih iz doba komunizma. Nema emigrantske književnosti. Možemo govoriti o autorima koji su bili prisiljeni živjeti kao politički emigranti. Vidimo da je ovaj pojam još uvijek kod nas obilježen negativno. Radi usporedbe podsjećam kako bi se Česi osjećali kada bi se o Kunderi i Škvoreckom pisalo kao o emigrantskim književnicima?
