Hladan zimski dan, 24. siječanj 1991. godine, dan uoči sjednice predsjedništva. Nad Jugoslavijom visi izvanredno stanje. Slobodan Milošević i Milan Kučan razgovaraju u četiri oka. Sastanak koji je do danas u Hrvatskoj historiografiji prošao gotovo nezapaženo bio je u stvari dogovor o razbijanju Jugoslavije kojim je Slovenija Hrvatsku izručila Miloševiću.
Na sastanku između delegacija Srbije i Slovenije predstavnici dviju Republika, Slobodan Milošević i Milan Kučan, postigli su sporazum oko dvije bitne točke. Pod jedan da Srbija ne osporava pravo Sloveniji na izlazak iz Jugoslavije. Pod dva da Slovenija ne osporava Srbima, poglavito u Hrvatskoj, pravo na samoopredjeljenje.
Podsjetimo, sastanak između Miloševića i Kučana se održao u Beogradu dan prije sjednice saveznog Predsjedništva SFRJ. Tih je dana u zraku visila prijetnja vojnom intervencijom. JNA je pripremala plan o vojnom udaru i skidanju s vlasti republičkih vodstava, prvenstveno novoizabranog vodstva u Republici Hrvatskoj na čelu s dr. Franjom Tuđmanom. O detaljima i planovima vojnih udara više možete pročitati OVDJE .
Postojanje ovog sporazuma u hrvatskoj je javnosti manje-više nepoznato. Priča o tom 24. siječnju svedena je na rasprave o terorijama zavjere i uobičajeno zaobilazi mainstream medije. Međutim u susjednoj je Sloveniji na ovu temu otvorena velika polemika. Nastala je na tragu predgovora koji je za troknjižje “U ime države” dvojice slovenskih novinara, Blaža Zgage i Mateja Šurca, napisao Slaven Letica.
“U polemiku se u nekoliko navrata uključio i sam Milan Kučan jer je ona dovodila u pitanje mit o moralnog superiornosti tadašnjeg vodstva Slovenije. Međutim, svi dokumenti, i ne samo dokumenti nego i svjedočenja samoga Milana Kučana ne dovode u pitanju u pitanje da je taj sporazum postignut” tvrdi Letica.
Prema nekim teoretičarima Milošević se na takav potez odlučio kako bi razbio savezništvo Slovenije i Hrvatske. Potez Slovenaca doživljen je kao nož u leđa ističe Letica: “jer su četiri dana prije Slovenija i Hrvatska potpisale sporazum o zajedničkoj obrani u slučaju intervencije JNA na neku od zemalja, u to doba republika SFRJ. Sporazum o zajedničkoj obrani potpisali su Martin Špegelj i Josip Boljkovac u ime Hrvatske i Janez Janša i Igor Bavčar u ime Slovenije.”
Slovenija je po dogovoru Milošević – Kučan, bez opasnosti od eskalacije sukoba, mogla mirno napustiti Jugoslaviju. No za to je morala platiti cijenu. “Naravno da je trebalo odglumiti odlazak te Slovenije, nije mogla tek tako jednostavno otići. Ako je Slovenija zašto ne bi otišla i Hrvatska.” ističe admiral Davor Domazet Lošo. Ne dvoji da su Srbija i Slovenija postigle dogovor na najvišoj razini. Dio tog dogovora obuhvaćao je kasniji opertni rat: “taj je rat je unaprijed planiran, to je bio simulirani rat da se Hrvatsku uvuče u intervenciju, a onda bi to poslužilo JNA da može ići u otvorenu agresiju.”
Hrvati u tu zamku nisu upali jer je predsjednik Tuđman znao za sporazum, ističe Letica koji je u to vrijeme bio njegov osobni savjetnik: “Sa stajališta ocjene dr. Franje Tuđmana, pa i moje malenkosti, to je bio neka vrsta tajnoga pakta između Ribbentrop i Molotova. On je znao da postoji politička volja režima Slobodana Miloševića, vodstva Jugoslavenske narodne armije i vodstva tadašnje Jugoslavije sa Jovićem na čelu da se, kako su oni kazali, Slovencima dopusti odlazak iz Jugoslavije, a da se iskoriste sva sredstva da se stvori Velika Srbija.”
Međutim, i nakon operetnog rata nastavljeni su slovensko-srpski dogovori. 14. kolovoza 1991. slovensko izaslanstvo predvođeno Francom Bučarom i Dimitrijem Rupelom otišlo je u Beograd na sastanak s Dobricom Ćosićem. Zaključci su tog sporazuma naglašavaju kako Slovenija “poštuje odlučujuću ulogu Srbije u rešavanju jugoslavenske situacije i kompatibilnosti slovenačkih i srpskih interesa” i kako “Slovenija smatra da je moguće rešenje srpsko-hrvatskih odnosa samo na temelju samoopredeljenja naroda (ne republika) iz kojeg treba da proizađu različiti oblici autonomija.“
Iako o pravno-političkoj valjanosti dogovora iz kolovoza danas postoje mnogi prijepori, nitko od aktera ne osporava činjenicu da su se oni održali. Čak su poznate sve točke sporazuma.
Odmaknimo se na trenutak od srpsko-slovenskih dogovora. Jer i brucoši na Fakultetu političkih znanosti znaju onu Weberovu da “tko teži sreći vlastite i spašavanju drugih duša, neka to ne pokušava na putu politike.” Ne ulazeću u daljnje filozofske rasprave uzmimo za gotovo činjenicu da su Slovenski političari imali svako pravo braniti svoje nacionalne i državne interese. Deal sa Srbima značio je da će iz krize izaći bez puno prolivene krvi. Potpisao bi ga svatko. No koja je ključna razlika između Slovenije i Hrvatske tada?
Odgovor je – u naoružanju. Sve je počelo pola godine prije, kada je vojni i politički vrh razoružao Hrvatsku teritorijalnu obranu. Hrvatska je imala svoje oružje. Moglo bi se reći svoju vojsku. Međutim, netom nakon izbora u svibnju ’90. iz generalštaba u Beogradu stiže zapovijed o oduzimanju oružja. Razoružanje je obavljeno tiho i brzo, dok još nova, demokratski izabrana vlast nije ustoličena. Sa stajališta Ustava SR Hrvatske i SFRJ bio je to protuustavni potez.
Vojni povjesničar i publicist sa Hrvatskog instituta za povijest Davor Marijan navodi kako je pod zapovjedništvom republičke Partije bilo više od 200 tisuća komada raznog naoružanja. Kada je naredba došla u ruke komadanta teritorijalne obrane Hrvatske, tada su sa tom odlukom bili upoznati i u vrhu hrvatske partije. “Razoružanje teritorijalne obrane je spriječila partija Slovenije, tvrditi danas da SKH Hrvatske nije imao pojma o razoružanju, to su priče za malu djecu. Za razliku od Slovenske, Hrvatska Partija, na čelu s Ivicom Račanom, zapovijed o razoružanju izvršila je bespogovorno. Ona je mogla bar pokušati spriječiti ali nije to napravila. E sad šta su mogli napraviti!? Mogli su izaći u javnost, mogli su vrištat, ono sve što sustav ako sustav želi, bar su mogli stvorit privid da su bijesni, nisu oni stvorili apsolutno ništa” nadodaje Marijan.
Povjesničar Ivica Lučić u kasnijem potezu Slovenaca vidi potvrdu teze o dogovoru sa Srbima: “nije slučajno da već tada Slovenija počinje sa rasprodajom svoga naoružanja i teritorijalne obrane koja nije razoružana. Znači, oni su već tada potpuno sigurni da kod njih rata neće biti.”
Za razliku od Slovenije razoružanoj je Hrvatskoj tek prijetio oružani sukob. Na scenu tada stupa Jugoslavenski ministar vanjskih poslova Budimir Lončar. Na njegov osobni zahtjev UN napadnutoj Hrvatskoj uvodi embargo na uvoz oružja i opreme. Hrvatska je prisiljena sumnjivim kanalima oružje kupovati na crnom tržištu. Unatoč činjenici da su u ‘akciji’ naoružavanja sudjelovali mnogi čestiti i hrabri pojedinci ne možemo zanemariti činjenicu da je to plodno tlo za ratne profitere, malverzacije, krađe, pronevjere. Sve to zaslugom Budimira Lončara.
Lončar će kasnije postati savjetnikom Stipe Mesića. Njegovih se usluga nije odrekao niti treći predsjednik Ivo Josipović. U ropotarnicu povijesti poslala ga je Barbika. Naime u knjizi srbijanskog veleposlanika Cvetićanina piše kako je taj nadimak još neustoličenoj hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar Kitarović prišio upravo Lončar. Kad je prije nekoliko mjeseci procurio tajni plan aktivnosti na diskreditaciji tada Josipovićeve protukandidatkinje pod nazivom Barbika, Josipović je optužio obavještajno podzemlje i HDZ da su sastavili taj plan ne bi li ga prepisali njemu.
24. godine je prošlo od sporazuma 24. siječnja. Samo dan nakon njega hrvatsko je vodstvo na sjednici Predsjedništva očekivao još veći šok. Pokušaj puča prikazivanjem filma u režiji Kontraobavještajne službe. U glavnoj ulozi našao se hrvatski ministar obrane Martin Špegelj. Na tlu Hrvatske već su počela uhićenja. Čekao se samo krivi pokret.
Tekst potpisanog Sporazuma od 14. kolovoza 1991.
”1. Slovenija se ne meša u unutrašnje odnose drugih naroda i pitanja unutrašnjih granica, niti će se postavljati na stranu bilo kojeg jugoslove uskog naroda u rešavanju jugoslovenske agonije. Slovenija neće dozvoliti da se instrumentalizuje u jugoslovenskim međunacionalnim sporovima.
2. Slovenija se na osnovu nacionalnih interesa, bez predrasuda i emocije, dogovara sa Srbijom o međusobnim odnosima. Pri tome, ona poštuje odlučujuću ulogu Srbije u rešavanju jugoslovenske situacije i kompatibilnosti slovenaćkih i srpskih interesa.
3. Slovenija smatra da je moguće rešenje srpsko-hrvatskih odnosa samo na temelju samoopredeljenja naroda iz kojeg treba da proizađu različiti oblici autonomija.
4. Slovenija smatra realnim i razumnim da dođe do federativnog povezivanja Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Makedonije. Slovenija priznaje pravo Hrvatskoj da se opredeli prema toj federaciji.
5. Slovenija će se samostalno i suvereno opredeljivati prema tim državnim subjektima. Slovenija je spremna da aktivno sarađuje u procesima konstituisanja tih subjekata, ako oni tu saradnju žele.
6. U smislu prethodnih načela. Slovenija i Srbija žele razrešavati međusobne jugoslovenske odnose bez posredovanja stranih faktura, a pogotovu federacije.”
Tuđman je bio spreman na dogovor kako bi se sačuvao mir
Zanimljivo svjetlo na ovaj povijesni događaj nedavno je bacio akademik Davorin Rudolf u feljtonu “Zapisi iz vremena stvaranja države Hrvatske” objavljenom u Vijencu (broj 544., 8. siječnja 2015.). Akademik je opisao okolnosti razgovora hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana s američkim državnim tajnikom (ministrom vanjskih poslova) Jamesom Bakerom.
Razgovoru, koji se održao 21. lipnja 1991. u zgradi jugoslavenske savezne Vlade u Novome Beogradu akademik Rudolf svjedočio je obavljajući dužnost ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske: “U zrakoplovu, tijekom leta iz Zagreba u Beograd, Predsjednik Republike dao mi je pročitati osnovne zamisli, zapravo teze pripremljene za razgovor s Bakerom. Bile su ispisane na četvrtastim komadićima papira. O skorom proglašenju neovisnosti Hrvatske nije bilo ni riječi. Osnovne su se zamisli poklapale sa stajalištima Alije Izetbegovića i Kire Gligorova, bosanskog i makedonskog predsjednika, o nekoj vrsti „mekane“ jugoslavenske federacije.”
Predsjednik Tuđman je od proglašenja potpune samostalnosti Hrvatske odustao zbog oštrih suprotstavljanja “važnih međunarodnih čimbenika” te zbog upozorenja na sankcije. A da je “očuvanje teritorijalne cjelovitosti Jugoslavije bitno sa stajališta sigurnosti Europe” zaključili su ministri vanjskih poslova Konferencije za europsku sigurnost i suradnju (KESS) na netom održanom sastanku u Berlinu. U prvom je redu odustao zbog Njemačke, zaključuje Rudolf, jer je imao stalne kontakte s Bonnom i čvrsto je držao do njemačkog mišljenja.
No par sati nakon razgovora u avionu – kopernikanski obrat. Predsjednik Tuđman i ministar Rudolf na razgovor su čekali u velikome predvorju zgrade Savezne: “Prije nas su se s Amerikancima našli Slovenci. Kada su završili razgovor, na izlasku, Kučan se kratko zaustavio i na brzinu obavijestio predsjednika Tuđmana da je Bakeru priopćio odlučnost Slovenaca o proglašenju neovisnosti. Sve je trajalo desetak sekundi. To su za nas bili povijesni trenuci – predsjednik Tuđman je bilješke za svoje izlaganje (koje sam čitao u zrakoplovu) pospremio duboko u aktovku i odlučio se za sasvim drukčiju predstavu.”
Baker se na sastanku izjasnio za stajalište o očuvanju Jugoslavije. Za to je vrijeme Tuđman nestrpljivo čekao završetak njegova izlaganja, prisjeća se akademik: “Jasno je rekao Amerikancu da će Hrvatska za nekoliko dana proglasiti neovisnost. Ustvrdio je da je to jedini način uklanjanja trajnih nestabilnosti i prinos stabiliziranju regije. O prijedlogu Izetbegovića i Gligorova kazao je: Sve su prijedloge o nekoj vrsti konfederacije dosad odbijali Srbi, nisu htjeli o njima ni razgovarati.”
Zašto je predsjednik Tuđman u zadnji tren promijenio svoje stajalište? Odgovore ne zna ni njegov tadašnji ministar. Isto si je pitanje postavio na povratku za Zagreb: “Što mu se sve lomilo u glavi u onom kratkom vremenu prije i za razgovora s američkom državnim tajnikom? Je li promijenio u Zagrebu pripremljen sadržaj svoga izlaganja zbog racionalne prosudbe ili političkoga instinkta koji imaju državnici u odlučnim trenutcima?”
Teško je zamislivo da je Tuđmana, koji se već uspješno izvukao iz afere Špegelj, na taj korak ohrabrila odlučnost Slovenaca o proglašenju neovisnosti. Sve upućuje da je znao da Slovenci nastupaju s figom u džepu. Da li je u glavi razbistrio činjenicu da Jugoslaviju, poglavito Srbe, neće zadovoljiti mekana jugoslavenska federacija? U rasvjetljavanju istine mogli bi pomoći dojmovi američkoga veleposlanika u Jugoslaviji Warrena Zimmermanna. U svojim memoarima “Izvori jedne katastrofe” on je o ovom razgovoru napisao: “Tuđman je izjavio da /…/ dogmatski komunisti i unitaristi žele uvući vojsku protiv Hrvatske.”
25. lipnja donešena je Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske. 27. lipnja u Sloveniji su zatutnjili tenkovi JNA, utihnuti će deset dana kasnije. Teza vodećih jugoslovenskih političara glasi – mi ćemo Sloveniju kazniti na taj način da ćemo je izbaciti iz Jugoslavije!
Sporazum Kučan – Milošević od 24. siječnja 1991. time je potvrdio svoje postojanje.
