Jučer je Budimir Lončar proslavio 100. rođendan. Čestitali su mu mnogi stručnjaci, a pojedini mediji oduševljeno su prenijeli tu vijest i istaknuli Budinu “povijesnu ulogu” u hrvatskoj povijesti.
No, nisu spomenuli pri tom da je riječ o osobi koja je sabotirala obranu RH u Domovinskom ratu, a prije toga u Jugoslaviji po okrutnosti bio je jedan od prvih kad je trebalo eliminirati politički nepodobne pripadnike ondašnjeg društva.
Lončar je tijekom 1945. kao načelnik Okružnoga odjeljenja OZN-e zahtijevao od Narodnog suda da osumnjičene osobe osudi na „najstrožu kaznu“. Dokumente o tome objavio je zadarski sveučilišni profesor Zlatko Begonja.
Upravo je dirljiva svesrdna pomoć, što sankcijama Rusiji, što naoružanjem, zapadnih zemalja Ukrajini, kakvi god interesi Zapada u tome bili. No Hrvatska se sa svojim još nezacijeljenim ratnim iskustvom ne može pohvaliti pomoći Zapada koja je izostala kada nam je najviše trebalo. Iako gotovo svi uspoređuju napad moćne Rusije na Ukrajinu s napadom jugo-srpske JNA na goloruku Hrvatsku, jedna je bitna razlika – nama, ne da je Zapad pomagao, već su nam uveli embargo na uvoz oružja. Zamislite da to danas netko napravi Ukrajini?
Podsjetimo, dana 5. srpnja 1991. Europska Unija (tada EEZ) uvela je vrlo nepravedan embargo na uvoz oružja u SFRJ gdje počela brutalna agresija na Hrvatsku. Omjer naoružanja bio je u tom trenutku 98% oružja u rukama Srbije i samo 2% na strani Hrvatske. Bio je to veliki udarac za hrvatski narod koji se našao goloruk suočen sa strašnom vojnom silom JNA, te praktički osamljen i ostavljen od Europske Unije, kojoj je toliko težio dok je bio dio tamnice naroda Jugoslavije.
Dva i pol mjeseca kasnije, 25. rujna 1991. Vijeće sigurnosti UN-a donijelo je rezolucijom 113. sramotnu odluku o embargu na uvoz svih vrsta oružja i vojne opreme u Jugoslaviju. Ta silno nepravedna i nehumana odluka dogodila se u jeku najžešće agresije na Hrvatsku. U tome je veliku ulogu imao budući savjetnik bivšeg predsjednika Mesića i Josipovića, notorni komunist i čovjek od povjerenja totalitarne Jugoslavije – Budimir Lončar.
Budimir Lončar nikada nije dao odgovore nadležnim tijelima u Hrvatskoj o njegovoj ulozi u ovom činu koji je Hrvatsku koštao velikih uništenja i dovođenja hrvatskog naroda na sam rub opstanka. Dapače, u hrvatskoj šizofreniji koja traje do danas se čak među povjesničarima i političarima javljaju mišljenja da je ovim činom Lončar odmogao JNA i agresiji na Hrvatsku!
Bio je to uvod u Domovinski rat nepravedan, težak, prljav, praćen masovnim ubijanjima i etničkim čišćenjem Hrvata, medijskom agresijom, sveopćom hajkom, diplomatskom izolacijom i prljavim igrama, ali na kraju je pobjedu donijela i zapečatila – Oluja!
Tko je Budimir Lončar?
Budimir Lončar bio je šef diplomacije agresorske Jugoslavije 1991. u jeku napada i pokolja JNA na Hrvatsku. Naložio je Vladislavu Jovanoviću, Miloševićevu čovjeku u UN, da pošalje pismo Vijeću sigurnosti, a potom i sam daje izjavu pred Vijećem sigurnosti UN: zatražio je uvođenje embarga na oružje.
Time je osudio Hrvatsku na smrt, a u inverziji ratnih događaja nakon smrti Tuđmana, koja traje i danas postaje poželjan i zaslužan političar, savjetnik dvojice predsjednika Hrvatske!
Embargo je za Hrvatsku značio početak kraja, ali ne i za branitelje i junake iz MUP-a, ZNG-a, HOS-a, dragovoljačkih postrojbi koji su, i za nas, obranili domovinu i sačuvali opstojnost hrvatskog naroda. A danas im se skidaju spomen ploče, dok Budimir Lončar uživa mirovinu nakon što je nakon svega bio savjetnik dvojice predsjednika Hrvatske, države koju je osudio na smrt.
Taj čovjek je 10 godina kasnije postao savjetnik predsjednika neovisne Hrvatske što je sramota za hrvatski narod koji je birao takvog predsjednika!
Po okrutnosti prenio slavu među partizanima
Begonja je u svojoj knjizi objavio i zanimljivu bilješku uhićenog svećenika don Ante Matacina. On je o Lončaru među ostalim zabilježio: „U samostanu časnih sestara u Šestinama, u knjizi posjetilaca, stoji i njegov potpis. On glasi: Budi Lončar, Ustaša. To mi je pričao vlč. Zdravko Mašina u logoru Stare Gradiške, jer je on s njim bio, kod posjete spomenutog samostana. Videći Budi, da u Zagrebu nema nekog posebnog prosperiteta, a vjerojatno, odmjerivši situaciju u svijetu, koja je bila u prilog Saveznika, vrati se u Dalmaciju i to u zadarski kraj. Postao je jedan od vodećih, među partizanima, po našim otocima, te svojom okrutnošću prema našemu dobrom svijetu, pronio je slavu među partizanima.“
Profesor Begonja osvrnuo se i na knjigu Tvrtka Jakovine te je napisao da „autor na zanemariv način navodi položaj B. Lončara u svojstvu člana i načelnika Okružne OZN-e“. Vjerojatno je i to jedan od razloga zbog kojih politologinja Kasapović Jakovininu knjigu o Lončaru naziva hagiografijom, piše Večernji list.
