Ideologije se mijenjaju, metode ostaju iste: kad vlast ne može kontrolirati narod, prvo udara na pjesmu.
Svaki od njih, u svoje vrijeme i na svoj način, shvatio je isto: kad ne možeš kontrolirati narod, kreneš zabranjivati pjesmu.
U “najliberalnijem komunizmu na svijetu” bilo je dovoljno zapjevati Vilu Velebita ili Ustani bane pa završiti na Golom otoku. Glazba je bila opasnija od pamfleta.
Mislili smo da su ta vremena iza nas. Dobro, Talibani zabranjuju gotovo svu glazbu — to se ipak očekuje od teokratskog totalitarizma. Ali danas gledamo reprizu kod kuće. Tomislav Tomašević i domaća ljevica otkrivaju staru strast: zabrane.
Ispada da samo ljevica i islamisti još vjeruju kako se društvo “preodgaja” cenzurom. Ideologije su različite, metoda je ista. Posebno je groteskno kada se sve to radi u ime “antifašizma”.
Američki političar Huey Long davno je upozorio: “Fašisti budućnosti nazivat će se antifašistima.”
I evo nas — zabrane i cenzura upakirane u etikete “progresivno” i “antifašizam”.
Povijest je neumoljiva: tko zabranjuje pjesmu, priznaje da se boji naroda.
