Dio razloga Plenkovićeve dugotrajne vladavine leži u činjenici da Hrvati još uvijek nisu uspješno konceptualizirali njegov lik i djelo. Kao narod kaljen na razmeđu različitih povijesnih i civilizacijskih trenja, koja uključuju i ona velika iz prethodnog stoljeća, Hrvati su povijesno naviknuli na jasne podjele, odnosno na prilično čistu sliku toga tko pripada kojem taboru, kojem svjetonazorskom krugu, kojoj regiji i kojoj kulturi. Naše vrijednosno-identitetske linije često su bile toliko jasno povučene da je jedno hrvatsko selo sredinom prošlog stoljeća nosilo jednu uniformu, a susjedno drugu.
Plenković, pak, ne pripada nijednom taboru. On nije crven, nije crn, nije čak ni plav. On je u političkom smislu savršeno utjelovljenje tehničara, a u svjetonazorskom postideologa. Kao takav, on uprizoruje novu civilizacijsku sliku Zapada koju su poneki proročki umovi najavljivali još u vrijeme spomenutih velikih sukoba prošloga stoljeća.
Sveti papa Pavao VI. tako je usred Hladnog rata upozoravao na, iz njegove perspektive, sljedeće, odnosno novo doba, u kojem će sukobi velikih ideologija – komunizma i kapitalizma, liberalizma i konzervativizma i sl. – biti zamijenjeni vrijednosno ispražnjenim, postideološkim dobom, kojim će dominirati gola želja za moći, konzumirana kroz sve napredniju tehniku i tehnologiju. Hannah Arendt ciljala je na slično kada je ustvrdila da će novi totalitarizam na Zapadu biti realiziran banalnim zlom bezličnih tehnokrata, kojima je moć kao takva iznad svih ideologija. Hrvati se i dalje lijepe na svaku Plenkovićevu izjavu ne samo zato što je on hrvatski premijer nego i zato što ga stalno (neuspješno) pokušavamo ugurati u lijevo-desnu ili crveno-crnu paradigmu kojoj on ne pripada. Niti se njegovo navodno skriveno domoljublje naglo ispoljava kada tvrdi da je on posljednja brana normalne Hrvatske pred naletima ljevice, niti je on doista toliko uronjen u ljubav prema Ukrajini da ju iskreno smatra herojem pred kojim bi i hrvatski branitelji trebali padati ničice, kako je to prije koji dan artikulirao u Davosu. On govori ono što u tom trenutku nameću postavke unutar kojih tehnicira. Nekada je to ratifikacija Istanbulske konvencije, a nekada fasada konzervativizma i domoljublja. Njegova je vlast dugotrajna jer on na domaćoj sceni najbolje igra igru koju suvremeni Zapad zahtijeva, a koju možemo nazvati globalističkom tehnokracijom. Europska unija najuspješniji je izdanak tog novog hladnog, hiperracionalističkog i bezidentitetskog poretka, a ona traži, proizvodi, konzumira, nagrađuje i propagira birokratske tehničare koji dobro barataju polugama moći. Takvim baratanjem pipci Unije i njezinog postideološkog idejnog sklopa šire se, pri čemu je ideologija pomoću koje će se to širenje vršiti sekundarna. Upravo taj dio Hrvatima, kao potomcima saziđa velikih povijesnih sukoba, nikako da sjedne.
Što je tehnokracija zapravo, zašto je do nje došlo, što to znači za svakog od nas te kako se protiv nje boriti pokušat ćemo odgovoriti na sutrašnjoj konferenciji “Budućnost EU: Uspon tehnokratskog totalitarizma?” u Hotelu Dubrovnik s početkom u 11 sati.
Luka Goleš Babić
