Izjave Draška Stanivukovića u Gračacu nisu “nespretne”, “emocionalne” niti “izvučene iz konteksta”. One su čista, artikulirana velikosrpska poruka na teritoriju Republike Hrvatske. I zato je šutnja hrvatskih institucija poraznija od same provokacije. Država koja ne reagira kada se relativizira Oluja, priziva tzv. Krajina i govori o “našim zemljama”, šalje jasnu poruku – da je spremna tolerirati sve, osim vlastitog dostojanstva. Ako na to nemamo odgovor, onda problem nije Draško Stanivuković, nego mi sami.
U nastavku donosimo osvrt Nikole Grmoje, koji bez rukavica proziva institucije, razotkriva dvostruke kriterije i postavlja pitanje koje se u Zagrebu uporno izbjegava: tko i zašto tolerira velikosrpsku provokaciju u Republici Hrvatskoj?
“Da znamo naše korijene. Da neko dijete koje je danas rođeno u Banja Luci nikada ne zaboravi Republiku Srpsku Krajinu , ne zaboravi Oluju, ne zaboravi te teške dane, da znamo koliko se naš narod ovdje napatio. Da se upoznajemo sa našom istorijom, kulturom, bez obzira u kojem dijelu naših zemalja živjeli.” Draška Stanivukovića policija je nakon ovih izjava u Gračacu trebala uputiti prema najbližem graničnom prijelazu. Nakon toga Ministarstvo vanjskih i europskih poslova trebalo ga je proglasiti “persona non gratom”. Ozbiljnost jedne države, štoviše formalnost u obračunu sa velikosrpskom idejom “naših zemalja” mogla se odraditi u manje od nekoliko sati. Nažalost Hrvatskom ne vladaju Hrvati nego servilni poslužitelji briselskih elita. Scena je to koju gledate posljednja dva dana u Zagrebu. To su naši problemi, naše odavno osvjedočeno sluganstvo svima, samo ne našim narodnim interesima i probitcima. Evo prilike za Gorana Grlića Radmana koji je prošli tjedan svesrdno branio Plenkovićevu karakterizaciju velikosrpske agresije “problemom”. Postoji li kontekst ili možda obrana velikosrpskog političkog mladca kojoj je spreman pristupiti ministar, a ako ne koje su mjere koje će poduzeti da se prestane sa velikosrpskim provokacijama i huškanju naroda kojem treba dostupna struja, topla voda i internet, a ne fantazija o izgubljenim srpskim krajevima?
Draško Stanivuković predstavljen nam je kao mladi i perspektivni političar, borac protiv koruptivnog sistema koji je Dodik pretvorio u način funkcioniranja u tzv. Republici Srpskoj. Nizak životni standard kao rezultat takvog načina upravljanja i nezadovoljstvo naroda Dodik bi hranio stalnim vraćanjem na “ugroženog Srbina”. Mladi Draško pokazujući političku nasljednost velikosrpskog virusa krenuo je stopama Dodika, a njegovo huškanje u mladoj dobi opasno podsjeća na jednog tada mladog Aleksandra koji je slično istupao u okupiranoj Glini.
Draško bi trebao učiti iz povijest, jer mogla bi se ponoviti. Niti je Glina postala srpska, a nastave li Draško Stanivuković uglavnom stariju srpsku populaciju hraniti idejama “nekoć srpskih” a sada izgubljenih krajeva, za 30 godina tamo, poznavajući demografske trendove neće biti nijednog Srbina. Možda se Stanivukoviću kao i Vučiću čini kako je u redu povremeno pobjeći u svijet srpske fantastike, no 2026. godina je. Bilo bi i muški i ljudski od vas da priznate poraz jedne ideje, tražite oprost za zlo učinjeno u ime nje i okrenete se izgradnji suživota tamo gdje se spajaju životni interesi hrvatskog i srpskog narod. I dok ljevica nastavlja obitavati u plodnoj mašti rastućeg fašizma i ustaštva, a Plenković nakon stabilokracije predstavlja svoj novi politički izum “brane” od pogubljene ljevice, istovremeno hraneći sa 22 milijuna eura Srpsko narodno vijeće, postoji rješenje kako uspješno prebroditi ove sukobe.
Umjesto u “urbanog Srbina”, uložimo u “ruralnog Srbina”. Festivale, “dekonstrukciju” Domovinskog rata, huškačke novine i druge proizvode Pupovčeve dobro situirane družine zamjenimo za ulaganje i revitalizaciju ruralnih krajeva u kojima žive Hrvati i Srbi.
Izvor:Nikola Grmoja/narod.hr
