Vukanović: Nema raspada BiH bez krvi! Raspudić:Bošnjak koji glasa za Komšića je šovinista,grobar BiH
Ako je itko nakon ove rasprave još imao iluziju da je politički problem Bosne i Hercegovine stvar „lošeg tona“, „neprimjerenih izjava“ ili „pogrešnog akcenta“, onda je gledao krivi program. Jer ono što se dogodilo u sučeljavanju Nine Raspudića i Nebojše Vukanovića na Face TV-u nije bio incident, nego ogledna lekcija o tome gdje je BiH stvarno pukla – i tko to pokušava sakriti iza moralnih parola.
Krenimo redom. Nino Raspudić je u raspravi poentirao tamo gdje je najtvrđe i najneugodnije: na činjenici da je Dayton promijenjen bez dogovora domaćih aktera, i to na način koji je jednom narodu omogućio da drugome bira političke predstavnike. Njegova teza bila je jasna, ponovljena više puta i pravno konzistentna: Hrvatska nema pravo „miješati se u BiH“, osim ondje gdje je narušen sporazum čiji je supotpisnik i jamac. To nije imperijalna ambicija, nego hladna logika međunarodnog prava. Ključni moment rasprave bio je Raspudićevo pitanje koje nitko iz bošnjačkog političkog korpusa već 16 godina ne želi čuti: što ste dobili time što ste preko Željka Komšića Hrvatima uzurpirali mjesto u Predsjedništvu? Jaču državu? Stabilnost? Funkcionalnost? Ili samo trajnu homogenizaciju HDZ-a i savršeni alibi Miloradu Dodiku?
Nebojša Vukanović, s druge strane, poentirao je u moralnom i egzistencijalnom registru. Njegov najjači argument bio je strah – ne kukavički, nego iskustveni – da se na ovim prostorima ništa ne otvara bez krvi. On je bio glas upozorenja da svako zazivanje „novog Daytona“, „trećeg entiteta“ ili „raspada“ ne zvuči kao teorijska rasprava, nego kao uvod u tragediju. Vukanović je bio najsnažniji kad je govorio o blokadama, o osi Čović–Dodik, o zarobljenim institucijama i o činjenici da se mehanizmi Daytona zloupotrebljavaju da bi država bila u trajnom izvanrednom stanju. Njegova poanta: BiH danas nije tijesna nikome i svaka promjena granica značila bi rat.
No tu dolazimo do ključne razlike. Vukanović nudi moralno ispravan cilj, ali bez operativnog rješenja. Raspudić, sviđalo se to nekome ili ne, nudi minimalni mehanizam: fair play u izborima. Ne treći entitet kao dogmu, ne razbijanje države, nego vraćanje na princip da svaki narod bira svoje predstavnike. I tu je bio jači. Jer država koja ne može osigurati ni taj minimum, ne propada zbog separatista, nego zbog vlastite nepravde.
Poseban sloj cijele emisije bio je voditelj – koji je Ninu Raspudića uporno oslovljavao kao Raspuuudić, s krivim naglaskom, uz paternalističko dociranje i stalno pokušavanje da mu se u usta stavi nešto što nije rekao: da zagovara raspad BiH ili treći entitet po svaku cijenu. To nije bio lapsus, nego simptom. U BiH se ne kažnjava pogrešan argument, nego pogrešan identitet. Kad Mostarac iz Zagreba kaže nešto neugodno, odmah postaje „onaj koji se miješa“.
Tko je u pravu?
Ako pitanje postavimo moralno – Vukanović.
Ako ga postavimo politički i institucionalno – Raspudić.
Jer bez rješavanja pitanja legitimnog predstavljanja, BiH neće biti ni stabilna, ni građanska, ni europska, nego samo dugotrajno zamrznut konflikt u kojem svi glume principe, a žive od blokada. I to je bila prava istina ove rasprave, bez obzira na ton, akcent ili nervozu u studiju.
Raspudićeve teze o Komšiću:
- Komšić nije problem sam po sebi – on je simptom
Raspudić stalno ponavlja da Željko Komšić nije uzrok krize nego proizvod izmijenjenog daytonskog okvira. Problem nije jedan čovjek, nego sustav koji je omogućio da brojniji narod drugome bira predstavnika. - Šesnaest godina Komšića nije ojačalo BiH – nego je oslabilo
Ključno pitanje koje Raspudić uporno postavlja:
Što je BiH dobila s 16 godina Komšića kao “hrvatskog člana” Predsjedništva?
Njegov odgovor je jasan:
– nije dobila funkcionalniju državu
– nije dobila povjerenje
– nije dobila integraciju
– dobila je dublju etničku polarizaciju - Komšić je cementirao HDZ BiH, a ne oslabio ga
Po Raspudiću, paradoks Komšićeve politike je taj da je ojačala upravo ono protiv čega se navodno bori.
– Hrvati glasaju za HDZ “začepljenog nosa”
– ne iz ljubavi, nego iz straha od preglasavanja
– politički pluralizam kod Hrvata je praktički ugušen - Komšić je dao Dodiku savršeni alibi
Jedna od Raspudićevih najtežih teza:
praksa biranja Komšića direktno hrani srpski separatizam
Argument Republike Srpske glasi:
– “Ako se Hrvatima u Federaciji ovo može raditi, mi smo sljedeći”
– zato nema jačanja zajedničke države - Izbor Komšića nije građanski čin nego šovinistički čin
Ovo je najprovokativnija, ali i najjasnija teza:
– Bošnjak koji glasa za Komšića ne radi to “u ime građanske države”
– nego u uvjerenju da bolje zna od Hrvata tko njih treba predstavljati
– to Raspudić otvoreno naziva šovinizmom većinskog naroda - Komšić je simbolički razorio povjerenje, iako nema veliku izvršnu moć
Raspudić priznaje da Predsjedništvo nema presudne ovlasti, ali naglašava:
– simbolika je ključna
– poruka je: nisi politički subjekt, nego objekt - Da su Hrvati sami izabrali lošeg predstavnika – to bi bio njihov problem
Jedna od najpoštenijih teza:
– da Hrvati izaberu i “najgoreg mogućeg” člana Predsjedništva
– oni snose odgovornost
– ali kad im ga bira netko drugi, odgovornost ne postoji → nastaje trajni sukob - Komšić je “grobar BiH” – ali ne zato što je Hrvat ili ne-Hrvat
Raspudićev stari citat koji je i sam ponovio:
– grobar BiH nije zato što se zove Komšić
– nego zato što personificira praksu nasilne jednakosti
– koja dugoročno razara zajedničku državu - Rješenje nije Komšićeva smjena, nego promjena izbornog zakona
Raspudić izbjegava personalni revanšizam:
– ne traži zabrane
– ne traži lustracije
– traži vraćanje na washingtonski i daytonski princip
svaki narod bira svoje predstavnike - Bez rješavanja “slučaja Komšić”, nema stabilne BiH
Završna teza:
– sve dok se ovaj model smatra normalnim
– BiH će biti trajno blokirana
– i svaka priča o europskoj budućnosti bit će prazna fraza
Izvor: poskok.info
