U isto vrijeme pred hrvatsku publiku dolaze dva filma – i savršeno razotkrivaju tko kontrolira kulturni i medijski prostor u Hrvatskoj.
S jedne strane balkanska komedija Svadba. Financirana javnim novcem (HAVC, HRT, MEDIA EU), agresivno reklamirana na državnoj televiziji i gurana kao “regionalni hit”. Standardni jugoslavenski narativ: tko nas bre zavadi, svi su isti, nitko nije kriv.
S druge strane hrvatski film 260 dana. Film o hrvatskom stradanju i cijeni slobode. Bez ijedne kune državne potpore. Bez HRT-a. Bez mainstream medija. Prikazuje se isključivo zahvaljujući upornosti vlastitog produkcijskog tima.
Dok se Svadba servira s crvenim tepihom, 260 dana dočekuje se s – hajkom. Pojedini mediji broje maturante koji su ga gledali u Zadarskoj županiji i glume moralnu paniku. Problem nije novac. Problem je što hrvatska djeca gledaju hrvatski film o hrvatskoj žrtvi.
To je to jugoslavensko licemjerje:
njima pripadaju novac, mediji i dvorane – Hrvatima šutnja i zaborav.
Ovo više nije pitanje filma.
Ovo je pitanje ima li Hrvatska pravo na vlastitu istinu.
🐑🐑🐑🐑🐑
Gledamo – ili blejimo.
crodex.net
