Srbi tvrde kako imaju pravo slaviti datume koje sami izaberu, a ne one praznike, poput 1. ožujka, kada je bez njih izglasana neovisnost BiH
Malo je poznato da je Sarajevo, a ne Banja Luka, glavni grad Republike Srpske. Tako piše i u entitetskom Ustavu.
Jučer je prvi put u tom srpskom dijelu, Istočnom Sarajevu, defileom obilježen Dan RS-a. Zbog te proslave u BiH opet je napeto. Bošnjačke “Zelene beretke” bile su zaprijetile prosvjedima i blokadom glavnog grada, odnosno zaustavljanjem prometa i postavljanjem punktova na ulazima u Sarajevo. Odustale su od “samoorganiziranja” zbog jamstava policije da će ih zaštititi od eventualnih provokacija.
Dan RS-a vrijeđa “službeno Sarajevo”
Osobito proslava u dijelu grada iz kojega su ih za rata držali 44 mjeseca u enklavi. Osporavanje je i u političkoj funkciji pokušaja slabljenja, a u konačnici i rušenja tog entiteta. Krajnji cilj je građanska BiH, odnosno država u kojoj bi vladala bošnjačka većina. Srbi pak ističu kako je RS, kao današnji entitet BiH, stvoren Daytonskim sporazumom.
Tvrde da imaju pravo slaviti datume koje sami izaberu. A ne one praznike, poput 1. ožujka, kada je bez njih izglasana neovisnost BiH. Oni su taj referendum bojkotirali, a današnja je BiH te 1992. uspostavljena s 99,7 posto glasova Hrvata i Bošnjaka. S gotovo istim postotkom (99,8) Srbi su podržali 9. siječnja kao Dan Republike Srpske.
Ovi postoci oslikavaju zacementirane pozicije Bošnjaka i Srba te Hrvata koji između njihova unitarizma i separatizma traže svoje mjesto pod bh. kišobranom. Ustavni sud BiH je prije osam godina osporio obilježavanje 9. siječnja kao Dana RS-a. Visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Christian Schmidt upozorio je čelnike RS-a da je obilježavanje praznika tog bh. entiteta protivno vladavini prava i izgradnji povjerenja u zemlji.
Srbi Schmidta smatraju nelegitimnim
Međutim, Srbi Schmidta smatraju nelegitimnim jer nije dobio suglasnost Vijeća sigurnosti UN-a. Međunarodnoj zajednici prkose neposluhom i provokacijama kao, primjerice, prekjučer kada su odlikovali Vladimira Putina. EU i SAD oštro su osudili dodjeljivanje priznanja čovjeku koji je izvršio agresiju na Ukrajinu, kao i održavanje proslave Dana RS-a.
Napeta priča o Srbima, koja se i ove godine nametnula u danima njihova najvećeg blagdana Božića, nije samo u Bosni i Hercegovini. Ona je prisutna na cijelom području bivše Jugoslavije. Najdramatičnije je na Kosovu. Tamo su Albanci na Badnju večer ranili dvojicu srpskih dječaka, a na božićno jutro jednoga pretukli. Podiglo je to ionako visoku napetost između dvaju naroda. Srpsku sve veću nemoć pojačao je i KFOR koji im je baš na Badnju večer poslao pismo u kojemu im je odbijen zahtjev za povratak njihovih oružanih snaga na teritorij Kosova. Inače, napetosti na sjeveru Kosova, uz blokade cesta, trajale su tijekom prosinca. Završene su potkraj 2022. godine.
Sljedećih dana u Beogradu i Prištini očekuju se novi posjeti međunarodnih dužnosnika koji će pokušati s dviju strana postići sporazum o normalizaciji odnosa. A sadašnje stanje na rubu je sukoba. Srbija se suzdržava od intervencije samo zbog bolnih iskustava s NATO-om koji ju je, baš zbog Kosova, 1999. godine 78 dana brutalno bombardirao i nanio joj štetu od 30 milijardi dolara. Tada je kapitulirala i potpisala vojno-tehnički sporazum o povlačenju svoje vojske i policije s Kosova.
I u Crnoj Gori velika su političko-etnička previranja
Prosrpska struja trenutačno je u krhkoj vlasti i uz pomoć Beograda radi na negiranju crnogorske državnosti i nacije, želeći time dovesti “Srbiju na more”. Crnogorski političari bore se za svoju državnost i zasebni nacionalni, kulturološki i crkveni identitet. Ta dva nepomirljiva stajališta dovela su državu na rub građanskog rata. U projektu destabilizacije Crne Gore ponajviše prednjači SPC koji je sve više ideološko-politička organizacija, a manje crkveno-vjerska ustanova.
Napete odnose Srbije s Hrvatskom pokušao je svojim dolaskom u Zagreb za pravoslavni Badnjak malo relaksirati ministar vanjskih poslova Ivica Dačić. Više zbog njegove prisutnosti sa sunarodnjacima i hrvatskim čelništvom, a manje zbog izgovorenih poruka, bilo je bar božićno, hladno primirje Zagreba i Beograda. Međutim, i taj je posjet naglasio kako će za pomirbu i gradnju bolje budućnosti trebati još mnogo vremena i iskrena suočavanja s prošlošću.
Pa i u BiH, gdje su Hrvati i Srbi u koaliciji koja se održava samo zbog daytonske pragmatične kombinatorike. Koliko je krhka, moglo se vidjeti i jučer, kada se Hrvate nazivalo “pokatoličenim Srbima”. Srbi plaćaju cijenu agresije devedesetih i na BiH, i na Hrvatsku, i na Crnu Goru i na Kosovo… Sve te republike, koje je Milošević htio samo za sebe, danas s velikim nepovjerenjem gledaju na svaki potez “srpskog sveta”, koji žele opet “objediniti u jednoj državi”. Ne vjeruju im ni onda kada darove nose i kada slave svoje obljetnice zastavom dugom 527 metara i kada stižu kao božićni čestitari… Čak i za svoj Božić.
Velikosrbi iz povijesti naučili baš ništa. Pokušaj “denacifikacije” završio je traktorima u kolovozu 1995. i bombardiranjem Beograda u travnju 1999.
