Ako prosječni globalni imbecil želi reći da je nešto nazadno, onda rabi sintagmu “ovo je povratak u mračni srednji vijek”. Ipak, isti taj napredni globalni imbecil “otvorenog uma”, “rodno osviješten”, “ekološki i klimatski osviješten”, “inkluzivan” i samonakićen kojekakvim pomodnim frazetinama iz vokabulara globalne praznine, zalijepio se za portale i TV ekrane, gledajući sapunicu oko odlaska engleske kraljice. Eto taj globalni imbecil vratio se u “mračni srednji vijek” u kojem su kraljevi, kraljice, prinčevi i princeze, autokrati, bili temelj političkog i ideološkog poretka, piše Ivica Šola za Slobodnu Dalmaciju u kolumni koju djelomice prenosimo.
Taj isti globalni imbecil rabit će sintagmu tipa “alo, ovo je 21. stoljeće” kada želi diskvalificirati neistomišljenika, pogotovo ako je religiozan, ali se ne zapita što je s tim 21. stoljećem koje je opsjednuto bogatstvom i kolonijalnim zločinima opterećenom kraljevskom obitelji čiji je život, pogotovo od smrti princeze Diane, čisti striptiz, medijska sapunica, reality show s puno bizarnih likova, prinčeva i princeza koji desetljećima pune naslovnice tabloida.
Alo, ovo je 21. stoljeće, slažem se, ali pokojnica je bila ujedno i poglavarica Anglikanske crkve, a toga nije bilo ni u mračnom srednjem vijeku. To je posljedica opet jedne sapunjare iz 16. stoljeća, kada se njezin prethodnik Henrik VIII. zbog duboko teološkog razloga, a zove se pimpek, odvojio od Katoličke crkve i samog sebe proglasio “papom”. Nakon toga, katolike su stoljećima zbog njegovog pimpeka sustavno zlostavljali i diskriminirali, a prema Ircima katolicima bili, malo je reći, odvratni.
Uloga pimpeka u britanskoj kraljevskoj obitelji zapravo je stožerni dio ove, danas bizarne, institucije. Naime, ni pokojna kraljica Elizabeta II. nikada ne bi došla na prijestolje, hvala pimpeku, da njezin ujak, vojvoda od Windsora, nije abdicirao kako bi se oženio dvaput razvedenom Amerikankom, a oboje su bili simpatizeri nacizma i Hitlera.
Smrt kraljice potpuno drukčije izgleda iz pozicije naroda koje je ova kruna stoljećima tlačila i pljačkala. Na kraju Prvog svjetskog rata englesko carstvo posjedovalo je kolonije na svim kontinentima, s izuzetkom Antarktika (nenaseljen): četvrtina površine kopna bila je pod engleskom krunom. Iz tih je teritorija Engleska izvukla i oduzela resurse koji su omogućili njihovo bogaćenje, pa i kraljevske obitelji u prvom redu. Neke procjene kažu da opljačkani resursi vrijede 45 trilijuna dolara. Neke i puno više.
Britanska monarhija stoga u Guinnessovoj knjizi rekorda prednjači u jednome; “za najveći broj zemalja (62) koje su stekle neovisnost od iste zemlje”.
Neki će reći da Elizabeta, koja je preuzela prijestolje i titulu 1952., nije vodila agresivno osvajačko carstvo, već je umjesto toga predsjedala institucijom koja je pod njezinom vladavinom postala uglavnom simbolična i ceremonijalna. Stoga mnogi kažu ovih dana da je bila “moralna vertikala”. O mrtvima sve najbolje, no nije baš tako, unatoč ovom medijskom maltretiranju kojem pišem rekvijem.
Osim što se nikada nije ispričala za pljačke i zločine, Elizabeta je u tišini sačuvala obiteljsko bogatstvo koje su ona i njezini potomci stekli u (post)kolonijalnom svijetu.
(…)
Iako za globalnog imbecila koji prati desetljećima sapunicu zvanu britanska kraljevska obitelj svijet izgleda ovih dana kao u bajci, sve bukti u medijima od kraljeva, kraljica, prinčeva i princeza pa, premda se kočija nije pretvorila u bundevu, upravo zahvaljujući istoj obitelji svijet je često bio ne bajka, već horor. Zato ne lijem suze za pokojnom babom (u mom kraju tako zovemo bake), već za svim onim narodima, religijama (katolici) i plemenima koje je njezina kruna pljačkala, diskriminirala i maltretirala. A sjećam se i kako je sekundirala Slovencima u blokadi ulaska RH u EU.
Ovakav tekst ne bih nikada napisao da je pokojnica tijekom 70 godina vladavine izgovorila samo jednu “banalnu” riječ o kojoj je genijalnu pismu napisalo jedno splitsko dite: “Moglo bi bit da je lakše umrit nego judima reć…”, piše Ivica Šola za Slobodnu Dalmaciju.
