Bolonjska deklaracija usluga iseljavanju mladih
Bolonjska deklaracija (19. lipnja 1999.) reforma je nacionalnog sustava visokog obrazovanja koju je potpisala većina europskih država, a imala je cilj skratiti
vrijeme studiranja, povećati kvalitetu obrazovanja, omogućiti mobilnost studenata i olakšati mogućnost zapošljavanja.
Piše: Lucija Koturić Čabraja
Provedba Bolonjskog procesa u Hrvatskoj nije postigla željeni cilj. Suprotno očekivanom, reforma donijela je preopterećenje profesora i studenata nepotrebnim administrativnim poslovima, snižavanje kriterija i kvalitete studiranja, iscjepkanosti kolegija, izostanak mentorskog rada, nemogućnost zapošljavanja prvostupnika te otvaranje novih fakulteta, veleučilišta i sveučilišta. U posljednjih petnaest godina u Hrvatskoj je osnovano tridesetak visokih učilišta i četiri nova sveučilišta te nekoliko učilišta za obrazovanje
(prekvalifikaciju) odraslih osoba (Miliša Z.).
Apsurdna je situacija da fakulteti ne smanjuju upisne kvote studija za koje nema interesa, da se tijekom jedne godine osmisli dvjestotinjak novih programa koji su neusklađeni s potrebama tržišta rada u Hrvatskoj. Mjesta za studiranje ima više nego srednjoškolaca koji su završili školu, a profesora na fakultetu više nego studenata.
Studiranje na privatnim veleučilištima i sveučilištima predstavlja „prestiž“, na kojima stjecanje diplome graniči s „kupovanjem“ diploma. Privatne obrazovne ustanove svojim reklamama privlače studente lijepim uređenim prostorom, garantiraju im sigurno zaposlenje, uspješnu karijeru i profesionalnost. Tako se
nameću i stavljaju mladima na izbor ispred državnih ustanova. Studiranje postaje „trend“, znanje postaje neznanje, a diploma postaje statusni simbol.
Takav odnos rezultira niskim vrednovanjem obrazovanja, zato znanje postaje „roba“.
Svakodnevno se javno preispituje kvaliteta diploma stečenih u BiH. Vrijednost istih trebali bi provjeriti i u našem „dvorištu“.
Nakon završenog preddiplomskog studenti dobivaju uvjerenje o završenom obrazovanju, što im u praksi ne znači ništa. Gotovo svi nastavljaju diplomski studiji kako bi stekli diplomu vrijednosti nekadašnjeg četverogodišnjeg studija.
Bolonjskim sustavom studiranja napravljeno je „lomljenje“ studija u 3 + 2, time se zapravo produžilo četverogodišnje studiranje na 5 godina za isto akademsko zvanje više stručne spreme (diplome). Što se pokazalo promašajem sustava, jer većina studenata završava „magistarske studije.“
U Hrvatskoj obrazovanje medicinskih sestara dijeli se na nekoliko razina: obrazovanje medicinskih sestara u trajanju od četiri godine, obrazovanje medicinskih sestara u trajanju od pet godina, prvostupnik/ica sestrinstva u trajanju od tri godine, magisterij sestrinstva u trajanju od dvije godine. Nakon petogodišnjeg obrazovanja stječe se pravo upisa doktorskog studija.
Povjerenstvo za sestrinstvo pri Ministarstvu zdravstva krajem prošle godine pokrenulo je pripremu izrade plana i programa za dvadesetak specijalističkih usavršavanja medicinskih sestara u trajanju od godinu dana. Smisao specijalističkog usavršavanje jest preuzeti određene kompetencije i postupke od liječnika (HKMS). Većina medicinskih sestra obavlja djelatnost u službi na razini srednjoškolskog obrazovanja bez obzira na dodatno obrazovanje, stečene kompetencije i radni staž. Spoznaja kako stečena obrazovanja svim medicinskim sestrama neće biti priznata, prouzrokuje frustraciju i nezadovoljstva medicinskih sestara i dodatno potiče na migraciju. Dobar primjer obrazovanja medicinskih sestara/tehničara jest njemački koncept.
Koncept obrazovanja prvostupnika prate grane medicine. Dosadašnje obrazovanje prvostupnik/ica sestrinstva „općeg smjera“, trebalo bi proširiti na obrazovanje prvostupnik/ica pedijatrija sestra/tehničar, prvostupnik/ica operacijska sestra/tehničar (instrumentar/ka), prvostupnik/ica nastavnik/ica stručnih predmeta, prvostupnica kirurška sestra, prvostupnica palijativne njege.
Na taj način prvostupnici bi dobili svoju „specijalizaciju“, točno zanimanje i kompetencije određene njege, time bi se pratile specijalizacije liječnika.
Trenutno je prvostupnica sestrinstva zadužena za sve iako joj to nije u opisu posla. Njihovo obrazovanje trebalo bi pratiti gospodarsku i socijalnu situaciju države. Godinama zanimanje medicinskih sestara nije popularno, etiketira se na svakakve ružne načine, prve su za pohvalu, a zadnje za nagradu. Možda zato što
ih krasi altruizam i empatija umjesto spektakla i novca.
Učenici i studenti na svim razinama obrazovanja za zdravstvena zanimanja trebali bi imati plaćenu praktičnu nastavu, taj novac pomogao bi njihovim obiteljima, dao bi im osjećaj zadovoljstva i poticaj na rad i samostalnost.
Obrazovanje nije besplatno – znanje nije roba
Pogreška obrazovne politike počiva na vjerovanju da sustavno obrazovanje može riješiti društvene nejednakosti, iseljavanje mladih, stvoriti društvo znanja.
Dostupnost obrazovanja, „obrazovanje za sve“, pretvorilo se u ekspanziju visokog obrazovanja, koje uništava njenu kvalitetu, kritičnost i kreativnost (Miliša Z.). Broj diplomiranih povećao je broj nezaposlenih, pitanje je koliko ih radi u struci i koliko im je Bolonjski proces olakšao priznanje obrazovanja u inozemstvu. Hrvatska kao zemlja znanja nije „količina“ visoko obrazovanih osoba, nego ostvarenje zaposlenja u određenoj djelatnosti prema razini obrazovanja. Krilatice „dostupnost obrazovanja, ili „obrazovanje za sve“ poručuju da je u Hrvatskoj znanje besplatno. Znanje nigdje nije besplatno, a na
kraju Hrvatska silno bogatstvo znanja izvozi u inozemstvo.
Uspjeh Bolonjske deklaracije u Hrvatskoj nezaustavljivi je mehanizam odlaska mladih obrazovanih
osoba u inozemstvo bez povrataka!
Masovno obrazovanje stvorilo je koncept „prosječnog“ obrazovnog čovjeka, podobnog za uklapanje u društvo (uhljebljivanje), što je otjeralo ono najbolje iz Hrvatske. Mladi odlaze u šutnji, bespovratno i nose sve (obrazovanje, radnu snagu i fertilitet.
„Sve svoje nosim sa sobom.“ (Sokrat).
„Zajedništvo je kada se okupimo oko jednog cilja, koji može poslije prerasti u više ciljeva, ali jedan mora biti glavni. To znači, po meni da smo jedni drugima braća i sestre, a ne da male sitne razlike kumuju naši egotripovi, da nas to dijeli, nego da nas spaja… Tako da se Hrvati diljem svijeta, i u Domovini ponašaju jedan prema drugom. Tek tada će nam biti bolje. Politika nije bitna, bitan je narod. Bitno je da oni postanu zajedništvo, jer onda će iz takvog naroda izaći dobra politika.“ (Orlić T.)
Dobriša Cesarić: „Ah, krhko je znanje!“
Kada obrazovanje postane masovno, njime se manipulira, postaje rigidno, prevladava indoktrinacija (Šušnjić Đ). Ljudi ostaju bez vizija, ideala, gledaju bez razmišljanja, ne planiraju budućnost nego žive trenutno/sada što ispadne.
Narod postane „puk“, a ne čovjek, jednouman i homogen te je takvim njima lakše manipulirati (Kulić S.). Europa se zalaže za objektivno znanje. Znanje bez ograde uz stvaranje valjanog razuma. Mi to u Hrvatskoj nismo ostvarili. Društvo obrazovanja ostalo je bez „obraza“ znanja. Mladi kreću u svijet bez profesionalnog usmjeravanja . Profesionalno usmjeravanje iz teorije trebalo bi provesti u praksu. Tako da mladi provedu nekoliko dana u profesionalnom okruženju i radnoj praksi, kako bi stekli uvid stvarnosti željenog zanimanja.
Doživljeno bi im pomoglo u odluci je li ono uistinu njihov životni poziv ili ne.
Zadnja obrazovna reforma poučava učenike prilagođavanju i snalaženju novim situacijama/izazovima. Stvarni cilj odgoja i obrazovanja jest razvoj kritičnosti, kreativnosti i altruizma. To su vrijednosti koje nemaju alternativu. Osim dobre volje za učenje je potrebna duhovna snaga. „Ora et labora“ (sv. Benedikt) dodala bih još studiorum.
Izvor: Lucija Koturić Čabraja/Zlatko Miliša
